Foto:Facebook
Praviti se Englez. Kolokvijalni izraz kojim se karakterizira osoba namjerno nezainteresirana za temu o kojoj se govori, pitanje koje joj se postavlja ili posao koji treba obaviti. Praviti se Englez vještina je koja zahtjeva malo talenta, malo vježbe, a omogućava izbjegavanje brojnih obaveza i nepotrebnog stresa.
Praviti se Englez rašireno je i popularno, a često se navedeno stanje prekida pitanjem: šta se praviš Englez.
Neš ti. Pa i ti Englezi se stalno nešto prave. Te da su kolijevka nogometa, te da su suzbili huliganizam, te da imaju kraljice, te da su kulturni, te da su duhoviti. Prave ti Englezi stalno i neka istraživanja, a kako su tradicionalno hladni i proračunati silno vole izračunati budžet, potrošnju i trošak svega i svačega.
Pa je jedan tvrtka, pogađate bankarskog tipa,lani izračunala da prosječan nogometni poklonik u Ujedinjenom Kraljevstvu tokom godine potroši minimalno 276 funti ( otprilike 2300 HRK, po današnjem tečaju, op.a.) na ulaznice, pivo i hranu na stadionu, prijevoz, tv pakete i memorabilije kluba poput šalova, kapa, znački i dresova. Otkrili su u istraživanju i da ima takvih kojima na nogomet kao ljubav i hobi iz kućnog budžeta ode i do 5000 funti godišnje, ali o njima će napraviti zasebno istraživanje, a poznavajući ih, možda i film.
Bilo kako bilo, 58 % ispitanika izjasnilo se kao sportski fanovi, od čega većina prati nogomet, većinu troškova plaća gotovinom, ali za dalja gostovanja i putovanja na utakmice nacionalne vrste rado koristi i kreditne kartice.
U ukupne troškove nisu uračunati ekstra troškovi navijača koji ne žive u Engleskoj, a kupuju putem fan shopova, posjeta stadionu ili drugim kanalima, no kad su sve to zbrojili, došli su do sume od (udahnite, možda bi time smanjili javni dug i isplatili sve neisplaćene plaće od neovisnosti na ovamo) 5 bilijuna funti koji se raznim kanalima uprihode od nogometa i popratnih sadržaja uzduž i poprijeko Ujedinjenog kraljevstva.
Englezi ko Englezi, nisu u to uračunali i trošak svog vremena,a on je u prosjeku 6.7 sati tjedno.
S druge strane, treba uzeti u obzir i da je najjeftinija karta u Premier ligi (ovisno od kola do kola) u prosjeku 30 funti za sjedala s kojih vidite otprilike koliko i turist kojemu se obećava da će s Biokova vidjeti Anconu. Englezi se teško bore s elitizmom, puno lošije od Njemaca, i za pretpostaviti je da će cijene ulaznica te hrane i pića na stadionima rasti. Do te mjere da su navijači Borrussije u kampanji vođenoj s ciljem da nogomet ostane dostupan onima zbog kojih se i igra (navijačima, što ste drugo mislili?) iznijeli podatak da je Englezu jeftinije doći gledati Borrussiju, popiti pivo, večerati i vratiti se kući nego napraviti 200ak kilometara i pogledati gostujuću utakmicu svoga kluba.
Sad se već i vi, a i ja, pitate zašto pričam o svjetovima koji su za nas i ekonomski i sportski ne televizije u boji, nego svemirski brodovi. Zašto sebe, a i vas, zamaram brojevima iz zemalja gdje si prosječan navijač stvarno može priuštiti da godišnje potroši oko 250 € u fan shopovima voljenog kluba. Kupuju ljudi zavjese s grbom kluba, šestare, daske za rezanje, a majkemi i tostere. Jer vole i jer mogu.
Zašto spominjem brojeve koje u HNL lakrdiji možemo samo sanjati? Osim u slučaju noćne more i sanjanja mafijaša iz loža, tamo ovakvih cifrica već ima.
Zašto to spominjem? Jer se busamo o prsa da smo sportska nacija, trener do trenera, fan do fana, navijač do navijača, najluđi, najvatreniji, najodaniji, s najviše pojedene Tirolske, najviše stanova potrošenih na tumaranju s voljenim klubom.
Zašto spominjem ove navijačke bajke kad smo u svakom smislu 10 puta gori od Engleske, Njemačke,Francuske? Pa dobro, ako smo i 10 puta gori od njih. To nam i dalje ostavlja 25 € u fan shopu po glavi navijača. Vi pomnožite s 42 000, a ja ću se praviti Englez.