Foto:Ilustracija
Nikola se, u maniri poznatijeg imenjaka Kopernika, odlučio za obrat. Umjesto novca i kineske super lige, igrač se odlučio za pravu igru umjesto instant slave. Igrač i čovjek odlučio je da nije u šoldima sve. Igrač i čovjek, kao i tisuće navijača Hajduka kojima pripada, svojim potpisom su rekli da linije manjeg otpora nema. Ni u nogometu, ni u borbi, ni u životu.
Xi Jinping, koliko god smiješno zvučalo pri izgovaranju na glas, prvi je čovjek jedne ozbiljne velesile. Kine. Zemlje toliko ozbiljne da je spomenuti Xi ove godine objavio plan i program kako će do 2050. godine od 81. reprezentacije svijeta napraviti prvoklasnu nogometnu velesilu. Dobro. To što mi živimo u zemlji gdje su ikakvi planovi, a posebno oni o kojima pričaju političari, zona znanstvene fantastike, da ne kažem zona sumraka, ne znači da ne postoje i zemlje koje će prilagoditi investicije, zakone, obrazovni sistem i politiku radnih dozvola, eto baš nogometu. Odluka možda je teško zamisliv futur, ali ipak je duljeg vijeka od prosječnog kineskog proizvoda jer još 2013. potpisala kineska vlada sporazum s Davidom Beckhamom kao ambasadorom kineskog nogometa diljem svijeta puštajući situaciju da se malo razvije i svijet da se navikne da se pred brojnom koosokom publikom susreću imena Paulinho, Gervinho, Demba Ba, Ramires, Cahill, Scolari, Eriksson, Teixeira, Sammir. To jest, moglo bi se vidjeti Sammira da zov domovine nije bio jači. Ne bi bilo prvi put da Hrvat ostavi bijeli svijet (dobro, malo žuči svijet) i vrati se u krilo domovine. Tako je eto i Jorge odlučio da je za doma spreman, a dom je za Sammira točno ono što pomislite nakon „noćni klub“. Dinamu se vratio sin razmetni zamjenivši Kinu Zagrebom, 6,5 ( šest zarez pet) milijuna za nešto kao milijun (1). Logika i matematičke operacije, posebno dijeljenje u mordorskoj šumi nikada nisu baš sasvim čista posla, ali uvijek su tu radi bezuvjetne „pomoći Dinamu“ te ljubavi. Baš prema tom dijeljenju, uglavnom. Na to uvijek treba računati.
S druge strane, gdje su milijunska pojačanja rijetka kao dobra kineska kopija Guccija, računalo se da će Nikola Kalinić slijediti zov kineskog novca i staviti svoj potpis na ugovor koji osigurava financijsku budućnost njemu ( i pokojoj generaciji njegovih), a dio tog kolača s puno nula osigurao bi Hajduku nešto mirniji pogled na klupske financije. Neki su se nadali stidljivo, oprezno najavljujući što bi se s novcem moglo, a neki su se nudili da će ga osobno odnijeti na leđima u Kinu ako svojim potpisom osigura matičnom klubu financijski poguranac. Međutim, Nikola se, u maniri poznatijeg imenjaka Kopernika, odlučio za obrat. Umjesto novca i kineske super lige, igrač se odlučio za pravu igru umjesto instant slave. Igrač i čovjek odlučio je da nije u šoldima sve. Igrač i čovjek, kao i tisuće navijača Hajduka kojima pripada, svojim potpisom su rekli da linije manjeg otpora nema. Ni u nogometu, ni u borbi, ni u životu. Ponekad, sasvim često, najlakši izbor nije i pravi izbor. I igraču, čovjeku i navijaču nitko to ne može zamjeriti koliko god „milijun i nešto od Kalinića“ dobro zvučalo.
Dobro, možda izbornik to go može. Neodlaskom u Kinu izbio mu je iz ruke adut da je „dragi Nikola u dalekoj i slabijoj ligi“ i morati će smisliti neki gluplji i bez te Kine u kojoj je i sam bio, bez plana i programa. Kako to prvom čovjeku jednog cirkusa i dolikuje.