Foto:Instagram
Hajdukovo dijete, na vrludavom putu kroz omladinske pogone, s kratkim izletom u ukrajinsku Hoverlu, rođen je 1996., a struka ga je u više puta proglašavala najboljim stoperom generacije.
Nikad više puta u minuti nisam čula „koji je ovaj“ nego kad je prošle sezone u Zaprešiću među prvom jedanaestoricom istrčao Lorenco Šimić, igrač s brojem 5, nepoznanica široj publici, ali struka i treneri zapamtili su njegove kadetske predstave. Hajdukovo dijete, na vrludavom putu kroz omladinske pogone, s kratkim izletom u ukrajinsku Hoverlu, rođen je 1996., a struka ga je u više puta proglašavala najboljim stoperom generacije. To su očito godine dobrih berbi, 1995. rođen je Mario Pašalić, a hajdučkoj publici dobro su poznati Vlašić i Balić, iako godinu mlađi. Možda je sada preteško i nebitno pitanje, jeli ga je Burić u momčad uvrstio vizionarski i stručno ili iz pukog moranja, a trenutno i nebitno s obzirom da je ove sezone gotovo besprijekorno iskoristio prilike koje je dobio, a već nakon polusezone Šimić je na meti europskih klubova. Možda i veći uspjeh od toga – pozitivnom drskošću i požrtvovnošću osvojio je srca (zahtjevne) publike. Ajde bez pretjerivanja, barem onih koji još vole vidjeti srčanost na terenu.
SM: Što si naučio iz inozemne epizode?
– Svaki odlazak u inozemstvo je sam po sebi škola tako da je i meni odlazak u inozemstvo puno pomogao. Mislim da sam sazrio kao igrač, ali i kao osoba.
SM: Jeli ti neki od dosadašnjih nastupa za Hajduk ostao posebno u sjećanju?
– Puno je bilo trenutaka za pamćenje, možda čak i svaki jer su posebni, ali izdvojio bih pobjedu protiv Dinama na Poljudu jer su to ipak posebne utakmice.
SM: Tko su ti uzori?
– Dok sam bio mlađi uzor mi je bio Zidane, a od današnjih igrača to je sigurno Sergio Ramos u svim aspektima.
SM: S kime od suigrača se najbolje slažeš?
– Vojković, Grbić i ja zajedno smo od malih nogu, dobro se poznajemo, pa su mi oni nekako i najbliskiji, ali je momčadski duh općenito jako bitan, od te energije sve počinje i bez nje se ne može ništa ni s najboljim igračima.
SM: Gdje vidiš sebe u budućnosti? Što si priželjkuješ?
– Prije svega želim zdravlje i da se sve razvija svojim prirodnim tokom. Trenutno sam koncentriran na Hajduk i ne zamaram se previše razmišljanju o budućnosti, biti će što Bog da.
SM: Pada li ti teško sadašnji status u momčadi?
– Bilo je trenutaka kada mi je bilo teže, sada sam uvjeren da s vremenom sve dođe na svoje i da je najbolje glavu u pod i raditi, a onda se sve posloži.
SM: Brine li te konkurencija?
– Nikada me nije brinula konkurencija, trudim se i radim iz dana u dan, pa vjerujem da potvrda neće izostati.