NaslovnicaKolumnaKalendar kmečanja

Kalendar kmečanja

Ovo nije tekst o derbiju. I neću, obećavam, spomenuti ni jednom riječju zbivanja u maksimirskoj magli prošle subote. I neće, evo budite sigurni, ovdje biti riječi o uvjerljivo boljem Hajduku niti neuvjerljivo objektivnom suđenju. Nisam kompetentna za teorije velikih brojeva niti slaganja planeta koji se svaki put sudare baš u zadnjim sekundama baš igranja derbija. Postoje telefonski brojevi gdje će vam gospođe za mizernih 6,89 + PDV po minuti reći do kada će spomenuto prokletstvo trajati. Možda ćete u zamjenu za skidanje uroka morati hodati 4 dana i noći u dresu Gradimira Crnogorca i naučiti napamet, stavku po stavku, ugovor Artema Radčenka, na hrvatskom i ukrajinskom, ali mala je to cijena za radost koju ćete donijeti bijelom puku.

Šalu na stranu ( ne Ronaldova frizura, ne!), derbi je prošao. Završio. Finito. The end. Dogodilo se upravo ono što se dogodilo i možete, neovisno o svom navijačkom opredjeljenju, biti objektivni ili neobjektivni. Možete biti i stručni ili nestručni, ali događaj, a rezultat pogotovo, nećete promijeniti. Barem dok netko zaista ne počne čitati žalbe, pritužbe, molbe, predstavke, prosvjedne note, apele, peticije ili poruke s tribina. Za neupućene, to je ono što se u kolokvijalnom govoru svrstava pod pojam kmečanje, a u normalnom svijetu je, pa jednostavno, normalno.  
Isto kao što je već stoljećima normalno da se ljudi služe kalendarima. Označavaju bitne datume, broje dane do godišnjeg, preostale rate kredita, spajaju radne dane i praznike i sve već što s kalendarom možeš raditi. Međutim, ako je Hajdukov kalendar u pitanju onda stvari postaju zabavnije. Onda možeš birati hoćeš li sa zvijezdom ili bez zvijezde, uređeni ili neuređeni, politički korektan ili nekorektan. Ili u drugom slučaju ne možeš birati, pa dobiješ onaj za godinu gospodnju 2015. i s više od pola mjeseci te gledaju igrači koji su zadržali toliko da im za deset godina ni najvjerniji kroničari neće znati ime. (Pozdrav Abuholikovu gdje god bio, op.a.) A da 2016. ne bi zaostala – prvotimci poziraju, a iza njih zamućena publika. Ne znam jesu li sami birali koji će mjesec predstavljati ili ipak ima veze s onim ranije spomenutim postavom planeta, Jupiteru u Saturnu i Suncu koje se približava Marsu ili kako već.  
Činjenica je da nam se igrači (opet) nisu približili. I, ako napravim prošlogodišnju grešku, pa kalendar stavim negdje odakle me ujutro može preplašiti igrač bez minutaže, bit će i 2016. puna jutarnjih stresova.
Redom su izrazi lica kao da su svi bili na gastroskopiji (da ne spominjem kakav neugodniji pregled) i kao da im je baš neugodno i baš hladno. Ako ste ikada sanjali da ste došli u pidžami na predavanje onda znate taj osjećaj.  
I kad to pogledam, nisam sigurna plaše li me ili me nasmijavaju s tim pokušajem ozbiljnih izraza lica. Sigurna sam samo da bih voljela idejnog začetnika ove ideje priupitati zašto, zaboga, momčad kojoj je prosjek godina 22,3 nije prikazana onakvom kakvom je? Mlada, živa, talentirana, ponekad nestašna, ponekad dekoncentrirana, često i nasmijana? Kakva kazališta, kakvo zauzimanje garda, kakvi bakrači? Kome se prodajemo kao ozbiljni, mrki, neustrašivi? Sumnjam da itko tko ovaj kalendar kupi u to vjeruje. A ako vjeruje, ja ću ga počastiti s onim za 2017.

 

Prethodni članakUvod
Sljedeći članakZavršene kvalifikacije

NAJČITANIJE OBJAVE