Foto: N.Đukanović
Da sam ovaj tekst pisala krajem listopada prije 66 godina, pitam se, na kojoj bi strani bila. Koji bih stav zauzela i kako bi okarakterizirala čudna zbivanja u temeperamentnoj metropoli Juga. Bili koristila riječi revolucija, senzacija, nevjerojatno, sasvim drugačije? Bili dala podršku tako nečemu kao što je navijačka skupina? I to, zaboga, organizirana! Ili bih bila sa druge strane općeg zgražanja i pljuvanja te studentarije besposlene, zavedene, ispranih mozgova nekakvom igrom s loptom i Brazilom koja zamislite vuče iz Zagreba razne lonce, poklopce, zviždaljke, čegrtaljke da bi sa ostatkom istomišljenika bila što bučnija. I još, zamislite, da si uzimaju za pravo vikom i drekom odlučivati tko će igrati, tko je dobar, tko nije, da podržavaju jedno, a pljuju drugo. Bili u mome tekstu bilo dovoljno ljubavi za ideju koja će jednom postati pokret.
Pitam se da je jedna od glava sa crno – bijele uspomene na 28.X.1950. nekim slučajem moja, bili ostala bez glasa od veselja, euforije i temeperamenta, bili bila svjesna da će taj pljesak i radost jednom biti povijest. Bili zapamtila taj osjećaj, bili u tom osjećaju prepoznala snagu koja će jednom postati pokret.
Ipak, ja nisam putnik kroz vrijeme, ali putujem s idejom kojoj je uspjelo nadići vrijeme. I u kronološkom i u društvenom, političkom i ekonomskom smislu vremena. Vremena koje je donosilo promjene, vlasti, vojske, uprave, zakone. Sve do ovog današnjeg, u kojem pišem tekst, a koje je donijelo bezakonje, odnijelo uprave, posramilo vlasti, a ojačalo vojsku navijača.
Danas eto pišem ovo i, za razliku od onih koji su pisali tog listopada 1950., pa i onog važnog listopada 2012. kada je Grad (ipak) dao zeleno svijetlo kreditu, sigurna sam da je sutra već sada povijest. I revolucija. I senzacija. I što bi današnji novinari rekli: imali su raspad sistema i crne prognoze, ali kada vidite što su napravili – frapirati ćete se!
Pišem ga danas, dan prije najvažnijeg dana u novijoj povijesti, danas kada se dodaje gas na dugoj cesti ponosa. Srca i obraza čiščeg od novih majica u kojima će sutra biti oni koji još nisu shvatili da oni koji imaju svoje zašto uvijek nađu i svoj način kako.
Pišem ga danas kao obećanje vjere da će se generacijama koje dolaze sačuvati Naš Hajduk, u ime generacija koje su otišle, a čije zajebane emocije tek dolaze i u ime onih koji su nas napustili prerano, a čija borbenost ostaje u svakoj od dionica koje će od sutra jamčiti da će Hajduk biti, i ostati, Naš.
I nadam se da će i za 66 godina netko pisati tekst u kojem će se pitati koliko ih je bilo. Jeli ih bilo 300? Ili 3000? Ili 30000? I nadati se da će odgovor biti: bilo ih je puno. Puno više nego u ijednom tekstu ima ljubavi.