Foto:Facebook
Neće ovo biti priča o Tinu Svenu Sušiću. Prije će biti priča o onome što je moglo biti, a eto nije. Jer za priču o Tinu Svenu Sušiću trebalo bi se vratiti godinama unatrag i početi od oca mu i strica, genetike i predispozicija, nogometne dinastije i drviti po toj tezi do 1992. kada je igrač o kojem ne pričamo rođen.
I to, kako se tradicionalno u člancima pred rođendan Kluba ističe, na isti dan kada je rođen i Hajduk. Mogla je ta činjenica biti jedan divan element u stvaranju priče o legendi, mogla se prometnuti u igru sudbine koja je čudesno isplela bajku i moglo je to biti pitanje u Milijunašu. Mogla je ta činjenica, baš kao i nogometno znanje i vještina, presuditi i prometnuti Tina Svena Sušića u miljenika Kluba podno Marijana. Istini za volju, mogao je to i neki od 30 postignutih zgoditaka u bijelom dresu, mogla je i neka od 26 službeno zabilježenih asistencija, a opet, nijedan od tih zabilježenih niti ijedan od 1000 važnih, a nezabilježenih, nije ga prometnuo u svedalmatinskog heroja, junaka i nijedan mu nije donio bučno skandiranje, niti pjesmu niti mural.
No, dobro, nije ovo priča o Tinu Svenu Sušiću. Jer da je morala bih taksativno nabrojati okršaje s novinarima i publikom, neprimjerene gestikulacije, neposluhe i grijanja klupe. I morali bi se onda osvrtati na navodne odlaske i dolaske, reprezentaciju BIH i nesretni Inter – jedan od rijetkih transfera koji će svi pamtiti upravo zato jer nije realiziran. Onda bi morali tražiti poveznice i analizirati, morali bi se pozabaviti stanjem uma i publike i predmetnog igrača ne bi li odgonetnuli zašto su neki više „naši“, a neki nikada ne postanu. I zašto se ponekad ide od orilo gorilo ibro mi te volimo do arteme povedi nas i no balić no party i kako se nekima tepa nadimcima ( pa makar Zolja i Kvasina nisu riječi za tepanje, op.a.)
I eto, nije ovo bila priča o Tinu Svenu Sušiću, jer da je morala bih u maniri kafanskih stručnjaka priznati da mi se dopao na prvu. Tog ljeta usred priča o Vukušiću, Sharbinijima i repovima transfera Ante Rukavine, svidjela mi se neka mirnoća i elegancija i odnos prema lopti i sredini terena (mada sam u godinama nakon toga 1000 puta proklela to pimplanje i sporost i otezanje, priznajem). Sad će poznavatelji nogometne igre reći da to nikakav objektivan argument nije, ali dok god poznavatelji nogometne igre u Hrvatskoj tvrde da su penali lutrija i rulet, a ne sastavni dio igre kao i slobodni udarci, aut ili dupli pas, ja im se ne moram pravdati.
Nije ovo bila priča o Tinu Svenu Sušiću. Ovo je priča o svima nama, o usponima i padovima, o Klubu i o tom koraku koji uvijek nedostaje. O jednom potezu, jednom golu, jednom promašaju koji dijeli velike od malih, a koji, i u životu i u nogometu, znaju biti presudni.
I zato ovo nije bila ni priča uopće. Priče imaju kraj. A nekako vjerujem da će kraj karijere za igrača o kojem ne pričamo biti malo pompozniji, malo glamurozniji i malo legendarniji od ovog rastanka.
I dovoljno poznajem nas da mogu tvrditi da će tada, s priznanjem i uspjehom stečenim daleko od HNL-a, biti više naš nego ikada prije.
Zato zaboravite priču. Merci, TSS!