Foto:Wikipedia
Nema veće čarolije od utakmica niželigaša. Što je niža liga, igra je stvarnija, što je blatnija livada ulog je veći, psovke su sočnije, a trenera na ogradama i zidićima više. Publika od bivših, propalih i svih koji je jedan potez dijelio od sudbonosnog transfera, pokoji penzioner, pokoji neostvareni menadžer s (ne)priznate visoke škole. S ozbiljnim opaskama igre konobara, studenata, kuhara, poštara protiv pizza majstora, električara i prosječnog kladionicama. Salve pljuvanja lokalnih murinja i guardiola i agresija koja stane u gajbu nakon utakmice i poneku prijetnju smrću sudačkom lobiju.
Nigdje nogomet nije stvarniji nego na niželigaškim livadama i nigdje ulog nije veći nego na lokalnim derbijima širom planete. I s vremenom, sve manje ima zajedničkog s onim televizičnim , elklasikovskim, gdje dva slova na boksericam u prijenosu uživo vrijede kao sve noge nižih liga na svijetu skupa. Tamo su psovke uljuđene, odijela skupa, policija ozbiljna, a igra besprijekorna. Nitko tamo ne poziva da se utakmica prekine jer “triba ic trgat” i nitko tamo ne bane na bicikli da se, tek toliko, nasloni uz ogradu i baci oko. Svi su tamo korektni i spominjanje rodbine skandal je svjetskih razmjera. A ipak, između romantike jednog i filmskih prava drugih jedna je spona i jedna zajednička skupina. Roditelji. Od travnjaka bez crta i tribina do arena s 90000 sjedala, svugdje su. Gledaju djecu i raduju se s njima, većina. I jedna velika manjina koja gleda vlastito dijete, a vidi potpise, eure, vikendice, kuće, Ronalda na ručku i kćer udanu za suigrača iz Serije A. Svaki je dobar potez njima radost, a svaka dobra igra korak do ucjene i bacanja mobitela na trenera. Iako statistika kaže da iz juniorskih kategorija uspije tek 2%, a enorman novac zaradi još manji postotak, svaki od tih jedinki spremnih na sve za uspjeh potomka, zakleo bi se da je baš njegov taj. Tome u prilog ide i ekonomska situacija i “trgovci djecom” u odijelima, a i društvene mreže kao oaze iluzija o lagodnom životu nakon jednog potpisa. Na stranu iznimke, talentirani i vrijedni, na stranu lijepe priče o praznim hladnjacima i snovima ostvarenima preko noći. Na stranu i sreća i rad. Stavi li ih se na vagu s djecom koja su samo djeca, a ne bankomati, što pobjeđuje?
Da,ali to je top strijelci ljetnog kampa u Umagu i trener je rekao da će biti od malog nešto. To su djeca. Vaša djeca. Naša djeca. Za koju kažete da je u momčadi našeg Hajduka nema dovoljno. Ma nema uopće, zar ne? Jeli zbog horoskop, nenaših uprava, podmetanja, politike kluba ili neke druge? Jeli zbog nestručnosti u omladinskoj ili stručnosti trenera? 1000 zašto i 1000 zato. 1000 nula na računima. Jer, ako vam motiv nije novac kao što se kunete, što fali sretnoj djeci koja uživaju u igri koja nije pitanje života i smrti.
I odrastite već jednom, pa nema veće čarolije od nogometa u nižim ligama.