Foto: hajduk.hr
Dragi Djeda Mraze, Božičnjače, Novogodišnjače, na što god da se odazivaš. Dragi, uglavnom.
Dva su razloga zbog kojih ti ove godine prvi put u životu pišem pismo. Prvi je jednostavan i logičan – nadam se da ćeš mi uvažiti kao bonus to što nikada nisam ništa tražila. Čak ni Barbiku. Drugi je jednostavan, ali manje logičan – jednom je netko napisao pismo Hrvoju Miliću, čak ga je Slobodna Dalmacija stavila na naslovnicu uoči važne utakmice, pa nije upalilo. Može biti da ti ne čitaš Milićevu poštu, možda si tih vrućih ljetnih dana bio na godišnjem, a možda gore navedeni Milić ipak nije neki izbor za Djeda Mraza.
S obzirom na ovaj niz nelogičnosti, neće te puno začuditi moja želja. Umjesto sretnog početka, blistavog vatrometa na otvaranju ove godine, ja želim sretne krajeve. Da preciziram, želim da meni i ostatku hajdučkog puka, najprije nadoknadiš sve nesretne krajeve i poraze u zadnjim sekundama zadnjih minuta ove i svih proteklih sezona, a onda da ti i tvoji vilenjaci pod naše jelke spustite sretne krajeve svih budućih utakmica. Ajde, ne svih, da budem skromna, velike većine.
Molim te da više nikada ne izađem s Poljuda s mučnim osjećajem slijeganja ramenima i gorke ravnodušnosti pomiješane s tugom, polubijesom i one bolne naglo utišane euforije. Molim te da djeca na Istoku ne počinju cendrati već od 70-te minute i preklinjati očeve da ih vode kući upornije nego li na nedjeljnim misama gdje je običaj da se pitanje „kad ćemo kući“ postavi prije propovijedi i, ukoliko ne bude ušutkano smokijem, ponavlja do kraja obreda. Svaki put mi je neugodno. Posebno kod uzrasta od 5-10 godina kojima sladoled, kokice i kola ne ublažavaju razočaranje, a oči odaju da bi lakše preživjeli 3-sata baleta i/ili opere negoli dočekali kraj utakmice. Nastavimo li s izdanjima poput onih protiv Splita (svaki put) ili nepojavljivanjima niti mišlju, niti rječju niti djelom kao poput Rijeke, dogodine ćeš uzduž Dalmacije nositi samo baletne papučice i DVD-ove Orašara i Labuđeg jezera. Molim te da ne gledamo utakmice za koje nismo sigurni jesu li deja vu ili stvarno uporno gubimo na isti način.
Jako bi me razveselilo i kad bi umjesto čokolade uz poklon dodao i jedno veliko NEĆEŠ RAZBOJNIČE koje bi jednako važilo za sve Mamiće, i Naše i Njihove, za sve klošare, kokošare, „mogli smo“ i „tribali smo“ nerealizirane sportske direktore, neučlanjene najveće navijače, profesionalne pljuvače i piskarala svih struja i orijentacija te skupa s njima i zagovarače povratka raznoraznih zvijezda i legendi. Ovima zadnjima se ovim putem od srca zahvaljujem na nekim sretnim krajevima i radosti kakvu samo golovi u zadnjim i odlučujućim minutama donose. Onda kad nisi sasvim siguran jeli se to stvarno dogodilo ili umišljaš od vrućine i piva i onda kad ti ne smeta što te grli, nosi, ljubi potpuni neznanac. Neznanac je najčešće znojan i zaudara na čevape i luk, ali to ti u tom trenutku nije važno jer se dogodilo nešto što je važnije od vas dvoje, od vas dvadeset, od vas 2000, ma i od svih 20000 i kusur. Zaista, hvala Vam na svim tim žmarcima i trncima, neće biti zaboravljeni i koža će se uvijek ježiti čim krenu prve sekunde tih snimki na Youtubu.
Ali, to vrijeme je sada iza nas. Barem se tome nadam. I neki novi klinci zaslužili su malo više povjerenja. I da parafraziram velikog Ivića, vodstvo jer ako ih ne bude imao tko voditi oni će propasti, kao što su mnogi prije njih propali.
Nemoj da propadnu i ove moje želje i nemoj da se ispostavi da je Hrvoje, ipak, bolji Djeda Mraz, Božićnjak, Novogodišnjak. Zamisli da vilenjaci kažu da si ti bolji stoper od njega. Toliko od mene, za ovu godinu i da se nisi usudio donijeti mi Barbiku!
P.S. Dragi hajdučki puče, Vama želim puno strpljenja, ljubavi, istrošenih grla, proslava golova, potoka piva, euforije, gostovanja, sretnih krajeva, zdravlje i redovite plaće. A tebi, Hajduče, želim baš isto što i nama!