Foto: Wikipedia
Strašno je moderno ovih dana pisati, čitati i na kavi prepričavati članke vezane za Olimpijske igre u jeste-li-znali stilu. Nema sata da netko ne objavi najveće uspjehe autsajdera, rekordere po broju osvojenih medalja, najljepše sportašice, najniže i najviše sportaše, dirljive i motivirajuće priče o odricanju i uspjehu i simpatični nastup jednog bucka koji je slavu stekao, eto, jer je bucko u olimpijskom bazenu.
Mene se ipak, uz dužno poštovanje svačijem uspjehu, najviše dojmila činjenica kako je jedne davne godine među olimpijske sportove uvršteno i takvo nešto kao što je plivanje s preponama. Nažalost, vrijeme je to prije televizijskih prijenosa i fotošopiranih fotofiniša, pa nam ostaje samo zamišljati kako je to nadmetanje u bazenu izgledalo. Možda se čak i ne moramo puno naprezati jer ako pogledamo Hajdukov život i uprave zadnjih godina, lako ćemo zaključiti da je plivanje s preponama smijurija u usporedbi sa plivanjem s morskim psima. I grdobinama. I hobotnicama svih vrsta.
Zato i nije za čuditi se kad na preponu „koliko je Hajduk trenutno dužan“ od trenutnog predsjednika dobijemo predavanje s Osnova ekonomije, i to iz skraćene skripte, puno kamata, stanja, priljeva, dohotka, interkalarnog, dividende i sličnog, a nijednu brojku. Ili, prepona druga poznata i kao „gdje su pojačanja“ na kojoj se ustvrdi da je Kožulj dobitak na lotu. Pa onda staneš i pokušavaš se sjetiti jeli ona gospođa iz Kinematografa Osijek nama kupila neku komediju, i to bome božanstvenu, ili je ona već otišla i kad smo kod nje, što je točno učinila osim što se uslikala na travnjaku u štiklama. Gdje je i kome predala stručnu analizu stanja, financijskog, igračkog, marketinškog? Možda je i njen USB zagubljen skupa s Burićevim kojeg već više puta i javno traži trener Pušnik, trenutno najpoznatiji slovenski igrač na sreću.
A sreća je, baš kao i u Danteovim djelima, prevrtljiva i nestalna, odlazi i vraća se, ostavlja vidljivima sve rupe i probleme u igri punoj rupa i problema učeći nas kako je sreća nedovoljna ako je ne prate i znanje ili barem disciplina. I ako, kao i kod Dante postoji taj neki pakao, onda se nadam se da su i tamo hajdukovi navijači u posebnom sektoru. I nadam se da postoje posebni krugovi i za nas kojima stalno smetaju treneri i uprave i sve bi znali bolje, i za vas kojima ne valja baš nijedan igrač, pa i za ove s jednim gazdom i ove s iskidanim članskima i pretplatama i za ove što izlaze 20 minuta prije kraja jer Hajduk gubi. (Ma vi zapravo možete biti u istom krugu., op.a.). I onda još krug za fanove Hrvoja Milića, jedan za antibakljaše i baš bi se veselila kada bi u zadnjem bili ovi nikad-gori- hajduk tipovi.
(Mada, onome tko se barem jednom u životu veselio dobrom potezu Zorana Nižića ni pakao neće teško pasti.)
I kad bolje razmisliš, pa još mi i dobro plivamo preko kakvih sve panjeva preskačemo. Sreća naša, u dobroj smo formi. I kad smo opet kod sreće, u narodu se kaže da tko nema sreće s kockom ima u ljubavi. I baš je ljubav još jedino čega ima u izobilju i što nikada nije, i neće, biti prepona.