Svašta se odigravalo tog vrelog srpnja godine Gospodnje 2012. na Poljudu.
Razni potezi, razni špilovi, razne karte. Među ostalima i poker asova. Nije to za svjetsku povijest, niti sportsku niti opću, bitan podatak i sigurno se neće pojavljivati u kvizovima pitanje te teme, ali vrijedi istaknuti da su tog vrućeg srpnja na Poljud stigle 4 prinove, sve 4 rođene u susjednoj BiH, mada ni to nije važan podatak. Od spomenute četvorke još je jedan, usudila bih se reći i najvrjedniji, par nogu na Poljudu, a ostali su, što no bi korektni i pošteni sportski novinari rekli, svoju sreću potražili drugdje.
Avdija Vršajević preselio je u Ankaru, klub mu drži stabilno 12. mjesto u tamošnjoj ligi. Danijel Stojanović nije putovao tako daleko, u Zrinjskom je u Mostaru, Anton Maglica pakira se za ciparski Limassol. Dakle, osim Bosne, zajedničko im je što su otišli. I još nešto, a ne manje važno, njihovi transferi neće biti upisani na nijednu top ljestvicu, a ponajmanje na onu na kojoj se bilježe zarade. Neće se Hajduk moći pohvaliti dobrim poslom jer će službene statistike za dvojicu upisati 0, a za jednog, inače i reprezentativca i strijelca pogotka na svjetskoj smotri u Brazilu, 700.000,000 €.
Hajde, zlobnici, sad recite da nisu ni valjali. Naravno, jer da su valjali uprihodili bi na njihovo ime milijune milijuna i imena bi im se spominjala odmah uz Neymara, Messija i Rakitića. Ovako se mogu samo nadopisati uz Mikanovića, Gotala, Maloču, Kiša, Anđelkovića, Jonjića, Mezgu, Milića, Jozinovića, da sad ne pretjerujemo s Arkofulovim ili Vasiljem. Cijeli jedan manji gradić mogao bi se naseliti raznim prezimenima što, eto, nisu valjali ili eto, da su valjali ne bi ni došli u Hajduk pod uvjetima pod kojima su došli i na kraju eto, takvih ima stotine (ako ne i 1000) na svakom školskom igralištu u Dalmaciji.
Ajde, vi manje zlobni, počnite s financijskim bilancama, dolascima za kunu i odlascima bez kune, smjerom uprave i drugim racionalnim argumentima. Posebno s našom dicom, taj je inovativan.
Sarkazam na stranu, nemoguće je poreći nezavidnu situaciju u kojoj klub je, suludo je raspravljati o skupim i zvučnim pojačanjima i zadnja sam koja bi se zalagala za ista. Zaista, nije mi sporno da se za neke igrače procjeni da je povoljnije pustiti ih, dati „ispod tezge“ za male novce, raskinuti ugovor na obostrano zadovoljstvo. Sve je to dio puta koji smo, na kraju balade, izabrali sami braneći tako ono što Hajduk godinama je i izbjegavajući Glovere i stečajeve umijećem Davida Copperfielda.
Ne muči me to što igrači odlaze i dolaze kao na pokretnoj traci, dapače zabavlja me svaki prijelazni rok u kojem se redaju anonimci svih boja, oblika i pozicija, pa ih se kasnije sjete tek rijetki kafanski kroničari.
O nekim odlascima bi se moglo debatirati, mogu se dovesti u pitanje njihovi nasljednici na istim pozicijama, ali čini mi se da je na snazi „alibi upravljanje“. Jednostavno, svaki se potez opravdava trenutnom situacijom, bilo da je promašaj ili slučajni uspjeh i svi su se nekako navikli na radovanje malim stvarima. Svi su se ukalupili u nema-se-para situaciju i treba-od-govna-napraviti-pitu poteze.
Ajde, vi najmanje zlobni, recite da tako mora biti još neko vrijeme i da će biti bolje. To je možda najuvjerljiviji argument, mada spada više u kategoriju želje i snovi.
Svašta se odigrava u srpnju na Poljudu, već tradicionalno. Slike su uvijek iste, nova lica s novim dresovima, predsjednik sa zadovoljnim izrazom lica, sportski direktor sa zadovoljstvom Marie Curie nakon važnog otkrića. Pa red izjava o ostvarenju sna, želji da se svide treneru, nametnu radom i sve što igrač koji drži do sebe mora reći.
Odlasci su nešto manje teatralni i emotivni jer eto, rastanke nitko ne voli. Puno smo bolji u pljuvanju i generaliziranju nakon bitke. Nisu ni valjali, sreća da je otišao, kreten, pijančina, smeće i on i menadžer mu i tako dalje. Kao povrijeđene srednjoškolke nakon raskida.
Ništa zreliji nije ni službeni Klub. Nema dirljivih pisama, emotivnih videa, zlatnog sata za uspomenu, rasprodaje dresova. Pravimo se da se nije dogodilo i najavimo Argentinca iz Indije s talijanskim državljanstvom. Takvu kombinaciju još nismo imali. Ovi predstavljeni neka odu s kapuljačom preko glave, pod okriljem noći. Dok jednom ne naučimo da ponekad nije važno imati u rukama dobre karte, nego s nešto lošijima odigrati dobre poteze.
I zbog toga, ali i zato što nitko od ovih igrača neće doživjeti spektakularni oproštaj od Poljuda, jer će od 187 komentara na društvenim mrežama 184 biti pljuvanje, jer će u svemu tome najmanje biti važno i ono ponešto dobro i važno što su napravili, ali i zato što smatram da dio odgovornosti za nerealizirane talente i mogućnosti ne leži isključivo u igračima, želim im sreću. Sportsku i svaku drugu. Želim da vam Hajduk ne bude tek usputna stanica, nego lijepa uspomena i da nam ne vratiti pljuvanjem na pljuvanje i da kažete tim ljudima u svijetu nešto više o dječačkim snovima i njihovom ostvarenju sa one strane Marjana i o navijačima i euforiji, pa i o suncu, moru, ženama.
I za kraj nam poželite da jednog budućeg srpnja,a može i siječnja, s kartama koje dobijemo, odigramo partiju života.