NaslovnicaKolumnaTrilogija jada i groblje nada

Trilogija jada i groblje nada

Trilogija jada i groblje nadaFoto: youtube/screenshot

Neki se dani ne zaboravljaju. Rođenje djeteta, slijetanje na Mjesec, prometne nesreće, ulazak u Europsku uniju. Ovisi koliko ste normalni. Ja sam (ne)normalna toliko da je za mene jedan od tih dana baš 27.11.2003. Manje zato jer je Hajduk tada glupo izgubio od Rome, a više zato jer sam zbog eskiviranja ispita iz sociologije ispaštala do kraja godine kod jednog od najstrožih profesora koje čovječanstvo pamti. Međutim, najvećim dijelom zbog samo jedne rečenice u kojoj do dana današnjeg leži cijela istina o Hajduku i navijanju za Hajduk. Vjerujem da se većina sjeća kako je ta lopta nes(p)retno prevarila Runju, pa Miladina, a sretno došla Antoniju Cassanu i tako odredila sudbinu Hajduka, a ispostavlja se i svih nas.

Tko je bio zna da ništa ne boli kao muk punog stadiona i da nema kamere koja može uhvatiti i vjerno zabilježiti atmosferu šoka i nevjerice, tuge i bijesa, nemoći i bezizlaznosti. A sve odjednom i sve u 85.minuti susreta. Od tog četvrtka, pa sve do ove srijede taj osjećaj javlja se u pravilnim razmacima, kao loš deja vu. Istina, s godinama je blaži i više ne prelazi u suze, ali još uvijek završava istom rečenicom, onom koju je meni, uplakanoj, na ušutkanom Poljudu tada rekao jedan gospodin : Mala, ako ti je do sretnih krajeva, ajde u kino. Ovo ti je Hajduk. Tada sam na to samo rukavom obrisala slinavi nos, nisam postala veliki filmofil i ne idem često u kino. Uvijek nekako ispadne da je Hajduk bolji od ijedne melodrame, trilera, romantične komedije i horora. Za film u mojoj glavi dugujem Hajduku Oscara.

Nisam ovo ispričala da bih pobjegla od ove svakodnevnice i izbjegla priču o tri odigrana derbija. Baš zato sam je i ispričala. Da izbjegnem pitanja zašto još uvijek, pa kako tako, pa dokle više, pa ima li smisla i može li gore. Istina i Bog, i sama ih često postavljam. Hajdukova igra ne ostavlja prostor za neku kreativnost kada dođe red da se postavljaju pitanja.

Ispričala sam zato ovu crticu sa tribine da objasnim zašto ne plačem kada na Maksimiru visokim porazom završi derbi trilogija jada i kada u svakom navijaču iskrenom prema sebi umre dio nade da ova momčad može išta više nego što je dosad pokazala. Limiti su jači nego na ijednoj tarifi teleoperatera, signal je slab i nikakav, a volje i želje nema. Čast pojedincima ( a i to bi se moralo izraziti decimalama), ali dovoljan mi je jedan i pola drugog prsta da nabrojim one iz našeg sastava koji su nešto htjeli. Jesu li oni tome krivi ili je kriva konstelacija planeta taj dan ili je Dinamo zaista toliko nadmoćniji ili u tim momcima baš nema života ni borbenosti osim kad su u pitanju lajkovi na Instagramu. Ima li života u gospodinu uz crtu? Navodnom vojničkom tipu, motivatoru njemačkog tipa? Ima li u njema išta više od opravdanja da nije bio njihov dan? Pa od 365 dana u godini 367 nije njihovih. Svi imaju svoje dane. I Belupo, i Dinamo, majkemi i Istra ima svoje dane, a Hajduk nema. I osim Lorenca Šimića i australskog Messija Kalika u srijedu nitko nije pokazao niti volju da dobije taj dan. A to boli više od ijednog nesretnog poraza u zadnjim minutama. To je razlog zbog kojeg čovjek poželi da je sunčano popodne proveo u Cinestaru, a ne na Maksimiru.

I kao da nam nije dosta naše muke, kao da nismo jedva dočekali taj sučev zvižduk da konačno završi i ova teška etapa na toj dugoj cesti, evo Bilya. Nakon što mu je većina suigrača shvatila da ih tribina neće pozdraviti i prihvatila to pognute glave, on širi ruke i gestikulacijom proziva kao „izgubili smo šta sad – plješćite“. Koliko znam, ukrajinski i hrvatski jezik su slični, a brojevi od 1 do 10 su internacionalni simboli , 4-0 na semaforu i kukavičluk na travnjaku nisu za pljesak, a svlačionicu dijeliš sa barem 5-6 njih koji ti znaju na engleskom objasniti zašto ste umjesto podrške dobili „srami se Hajduče“. Pa ti prevedi i Radčenku. A kad smo kod internacionalnih riječi, idiot je također jedna od njih.

Prethodni članakIntervju CB Smile
Sljedeći članakImpressum

NAJČITANIJE OBJAVE