Foto: youtube/screenshot
Ima stvari na svijetu koje zauvijek ostanu misteriji. Pa se u nekoj dokolici zamisli čovjek kako funkcionira Bermudski trokut, kako su ljudi shvatili da mogu musti krave, gdje je nestala Ivana Kindl, zašto nije nestala Lana Jurčević, samo neke su od njih. Mene još na razmišljanje tjeraju i ljetne čizme, zajednički profili parova na Facebooku, tko zaboga kupuje u svim ovim shopping centrima i zna li itko kako se preziva Anđela koja se sa Draženom Zečićem pitala imali nade za nas. Odgovori nisu poznati, a i za ovo Zečićevo s nadom se nadam da je retoričko pitanje.
Ne znam kako vas, ali mene malo nerviraju ove situacije kada nema konkretnog odgovora. Jako me nerviraju. A, ipak, manje me nerviraju nego igra Hajduka protiv Osijeka. Više me, jedino, nervira izjava trenera koja otprilike kaže da ne zna on točno što se dogodilo i da je i on u drugom poluvremenu u čudu gledao što se dogodilo s igračima na terenu. Zamisli, moj Buriću, u kakvom smo tek čudu bili mi! Možda su i to neke misterije, više sile i podzemne vode, ali ja nisam sigurna da znam tko bi Buriću trebao odgovoriti na ta pitanja. Kao da odete na operaciju krajnika, odrežu vam nogu, a doktor kaže da se i on čudi kako je do toga došlo. Pa onda taj doktor ili bolnica napišu priopćenje, pa kažu par općih floskula i isprika i onda se pohvale kako su prošle godine uspješno operirali 1000 krajnika. Ništa to drugačije nije od objašnjenja ovog lošeg rezultat kojeg je ponudi Burić. Ali imamo preko 25 000 učlanjenih krajnika. Sjajno, ali dokle?
Da razjasnim, shvaćam ja da je kadar takav kakav je. Otprilike kao da otvarate automehaničarsku radionicu, trebate 11 djelatnika, a zaposlite 7 medicinskih sestara. One naravno ne služe ničemu, osim što su vrijedne, trude se, ljubazne su i simpatične, rado počiste, skuhaju kavu, previju ranu ako se netko poreže. Ostala 3 vam poprave auspuh u roku odmah. Nazovimo ih Sušić, Kalinić i Vlašić. Ukratko, imate 10 radnika, a samo 3 znaju otvoriti haubu uopće. Ako pratite, primjetili ste da fali još jedan. On je tu,a kao da nije. Došao je sa super preporukama i neki vaši klijenti su rekli da je odličan majstor. Čak odu ponekad s njime na piće, dva, tri. Odličan momak. Ja ga od milja zovem Milić, ali ostavljam vam za pravo da ga nazovete kako hoćete. Ionako je tu, a kao da nije. Još kad se upari s kolegom broj 44 – Bog da nas pogleda i sreća junačka. Ali on je jedan od nas, momak s tribine, viđen je tamo par puta, voli Hajduk, trudi se. Uno di noi. Kunem se, na svoje sam oči vidjela na tribinama par boljih kandidata, pa molim sportskog direktora da uzme i taj bazen u obzir tijekom ljetnog prijelaznog roka. Jer imam osip od tih uno di noi tipova koji daju ostavke u ključnim trenucima sezone, pristaju na više nego odlične ugovore. Takav populizam nije viđen još od Ibričićeve ere.
S navijačima se grle i plaču, učlanjuju pola sela, protive se HNS-u, ali ako vam rikne auto oni vam i dalje mogu izraziti samo sućutno *ebi ga.
Ima li onda nade za nas? Nisam sasvim sigurna, ali tješi me da sličnih problema imaju i u Realu. Eno tužnog Cristiana nitko ne prati kvalitetom, a kad im pošalje prijeteće poruke usred noći, oni se isto čude. Pjesnici su čuđenje u svijetu, a evo od nedavno i nogometaši. Kaže Mateo Kovačić da spomenuti Ronaldo ne zna ni kako se on zove. Ni moje ime ne zna, što nas stavlja u isti položaj. Znači da smo i Mateo i ja, i Milić, i tisuće drugih, samo uno di noi. Pa, ukoliko Sušić i Kalinić ne počnu uskoro slati prijeteće poruke preko Whatsappa, nemojte se čuditi ako umjesto bez krajnika, ostanemo bez nogu.