Foto:Facebook
Znači li Vam išta ime Veselko Tenžera? A da niste sadašnji ili bivši student novinarstva kojeg je dopalo da iz njegovih djela kopipejsta koji redak i zadovolji formu obavezne literature? Pretpostavljam da rijetkim znači, osim ako niste u zadnjim decenijama 20. stoljeća bili zagriženi čitatelji Starta, Vjesnika, Danas ili Slobodne Dalmacije.
Napisao je taj Tenžera tisuće redaka, novinskih stupaca, osvrta, kolumna, uputa za sportske novinare, kartice i kartice tekstova i ušao u povijest novinarstva u regiji kao svojevrsni bard.
Umro je 1989., a do 1992. godine dodjeljivana je nagrada „Veselko Tenžera“ za najbolji novinarski tekst na području bivše Jugoslavije. Sredinom 90-ih Hrvatsko novinarsko društvo dodijeljivalo je nagradu za, pazi sad, unapređenje novinarskog stila s njegovim imenom.
I tu se meni, čak i mrtav svidio taj Tenžera. Naime, njegova supruga i obitelj tvrdili su da se nagrada neovlašteno tako zove, dodjeljuje i propagira jer je pokojnik bio stava da mu se te nagrade “gade kao i kriteriji po kojima se dodijeljuju”.
Tenžerovi nasljednici spor su dobili i nagrade kao takve više nema. I, ako ćemo biti iskreni, ne znam kome bi se i za što ista dodijelila. Našlo bi se, istina, negdje na rubovima javnog mijenja i tzv.malim portalima i medijima zaslužnih ljudi, oštrih pera i hrabrih ljubitelja istine, ali ti i takvi ionako nagrade nisu nikad dobivali. Sve su to opskurna piskarala, plaćenici, orjunaši, ljevičari,antihrvati i svi ostali komplimenti koje možete smisliti.
Kao i u Tenžerinom dobu, dobijali su ih oni kojima nikakvi kriteriji nisu sveti, a istina ponajmanje. I, ne treba biti bogzna kakav poznavatelj tako nečega kao što je medijska scena u Hrvata da pretpostavimo da bi spomenutu nagradu prošle godine dobio netke s javne televizije. Jedan od urlikala, kmečala, nacionalnih heroja nabrijavanja atmosfere što igrače zove osobnim imenima i nadimcima kao da se sinoć s njima zapio negdje ili išao u srednju školu ili, što je gora varijanta, kao da ga dotični na terenu zaista čuje i samo čeka njegovu uputu i taktičku zamisao. Možda bi je dobio netko od hrabrih i istinoljubivih komentatora iz studija, prenutih iz drijemanja na poluvremenu i svježih kao rosa u podne, u pravilu u pretijesnom odijelu, ali sa širokim dijapazonom floskula o lopti koja je okrugla, kiši koja pada i nama i njima i nogometu kojeg, eto, igraju svi na svijetu. Pa i Kosovo.
Nipošto ne mislim da je na privatnim televizijama situacija imalo bolja, ali njima pristojbu ne plaćamo, pa mi je svejedno ako će i čitati komentare s Lukinog Instagrama.
Svejedno mi je zapravo za išta što govore dok god reprezentacije u Splitu gostuju, dok god su baklje na jugu barbarizam, a na sjeveru atmosfera, dok paradiraju malim i velikim ekranima s bedževima i borbom protiv huligana, a najveće huligane intervjuiraju, slave, hvale, piju i jedu s njima.
Kad bolje razmislim,pa svima bi im dala nagradu! Za maestralno zatvaranje očiju nad stvarnom situacijom. Za šutnju. Za neistraživačko novinarstvo. Za svjetske prvake u lažnoj atmosferi.
Za genijalnu mimkriju među svetinje koje su postale sramote. Nacionalne.
I onda neće biti važno tko je Veselko Tenžera. Tko je ta etika i jede li se ili pije. Tko je igrač, a tko izložbeni primjerak. Tko koga plaća da govori. Ni tko koga plaća da ne govori. Koji je Savez ukrao više, a koji zamračio. Ni više ni manje. Zašto ljudi bacaju baklje u europske terene i zašto se potencira masovna histerija i linč na njih. Zašto se slavi euforično pobjeda nad Kosovom, a zašto se šuti o rezignaciji navijača, neinteresu i apatiji naspram nacionalne vrste.
Jer, onima koje to čudi, uzrujava i koji čekaju neku nagradu za unaprijeđenje ičega u ovom Apsurdistanu, neće pomoći ni 100 priručnika za snalaženje u gledanju prijenosa na programima nacionalne tv kuće. A onima koji su shvatili, sve lekcije stanu u jednu jednostavnu, zdravoseljačku – veži konja di ti Gazda kaže.