Znate li što je bipolarni poremećaj? Vrsta je to psihoze koju karakterizira česta i nagla promjena raspoloženja. Statistika kaže da jedna od 100 osoba tijekom svog životnog vijeka zapadne u takvo stanje.
Nisam posebno stručna niti bih željela umanjiti trud stručnjaka, ali ako ste zadnjih tjedana pratili vijesti iz rubrike Hajduk, a posebno komentare na iste, možda ste i vi kao i ja uočili da je bipolaraca nešto više nego službene statistike kažu. Na čemu temeljim ovo svoje amatersko mišljenje? Pa eto baš na tom raspoloženju i njegovim naglim promjenama prilikom kojeg se maničnost, euforija, depresivnost i normalnost smjenjuju brzinom kojom Rijeka dolazi u šansu pred Hajdukov gol. (Ako ste u fazi „normalno“ te vam situacije moraju izazvati depresiju. Inače niste normalni. Op.a)
Dakle, većina nas je sudjelovala u proslavi 105. rođendana. Dali smo prolaznu ocjenu Karlovačkom 1911, okinuli koji selfie, snimili par videa, pljeskali Sušiću, cungali se u ritmu Sretan ti rođendan tako euforično da sam se stalno osvrtala neće li biti i smokija i gaziranih pića kao u svakoj poštenoj rođendaonici.
I malo ima riječi kojima se vjerno prenosi taj spoj značajne obljetnice, pobjede, jedinstva publike, vatrometa i zajedničke nade da će nam svaki sljedeći rođendan donositi nešto bolje.
Još se lajkovi na slike vatrometa nisu ohladili, a ohladila nas je Lokomotiva. I Pejin. Mene je osobno više ohladila igra Hajduka, ali tih dana to nije bilo najpopularnije mišljenje među hajdučkim pukom. Zašto? Rekoh već, nisam kompetentna, ali nazirem određenu anomaliju. Kako drugačije objasniti da je jedne subote razdragana masa pjevala Ima jedna duga cesta, složno i ustrajno, glasno i odrješito, da bi već sljedeće krenula pljuvačina. Po abecedi. Brbić, Burić, Vučević. Kukalo se opet nad odlaskom Caktaša, računalo koliko bi koštalo da otkupimo Maglicu koji zabija hat trickove na sunčanom Cipru, a kunem vam se, čula sam i jednog koji je životnog uvjerenja da je Maloča karika koja nedostaje. Ima, naravno, i razumnih ljudi, to su ovi koji shvaćaju simboliku duge ceste. Ostali su izgleda mislili da ćemo nakon vatrometa i 20 i kusur tisuća članova krenuti u šestoj brzini na autocestu i s puno konja pregaziti sve nepravilnosti, močvarne nakaze, baba roge iz lijepih priča, obiteljska gospodarstva, politiku, kupiti Kaku i klonirati Baku. I – iznenađenje. Idemo starom cestom, bit će bure, kiše, snijega, poledice, za one osjetljivog želudca i s kojom pivom viška u sebi i povraćanja možda. U prijevodu to znači da ćemo nekada slaviti, a nekada imati u momčadi pojačanja iz Hrvaca, Junaka, Dubrave. (Ako ste u fazi „normalno“ te vam situacije moraju izazvati depresiju. Inače niste normalni. Op.a)
Nažalost, trenutno nemamo dovoljno da bi kupili vinjetu. Imamo, istina, rođendane koje drugi nemaju, imamo i Kalinića, imamo i Tina, imamo i neiskusnu mladost i mini legiju stranaca koja još nije pokazala što zna. Barem se nadam da ovo nije sve što znaju. Imamo staloženog trenera, imamo članstvo i imamo srce. Imamo kup. I zato, udahnite prije pljuvanja. Nije znanstveno dokazano, ali imam indicije da je ovaj naš oblik bipolarnosti zarazan. Pustite autoceste i vinjete, pustite spinove raznih ministara, pustite dnevnu politiku i uzmite čvrsto volan. Ovo nije highway to hell, ovo je stairway to heaven.