Time-out brkova – na Igrama u Pekingu Barakude su pustile muški ures ispod nosa…
Prvenstvena sezona 2007./2008. bit će za početak upamćena po oproštaju od igračke karijere četvorice velikana ovog sporta: Vjekoslava Kobešćaka, Elvisa Fatovića, Ognjena Kržića i Joška Krekovića. Njima se u proljeće 2008. pridružio još jedan, olimpijski srebrnjak iz Atlante Renato Vrbičić. Vaterpolisti Mladosti nakon četiri godine uspjeli su prekinuti niz Juga i osvojiti jubilarni deseti naslov prvaka Hrvatske. U Europi su oba naša kluba došla do završnog turnira Eurolige u Barceloni. Drugi put nakon Bečeja 2000. imali smo dva predstavnika među četiri najbolja. Jug četvrti put uzastopno na Final Fouru, Mladost prvi put nakon pet godina.
No, hrvatski je vaterpolo prije toga, očito još na krilima melbourneškog zlata, u proljeće odnio jednu važnu pobjedu. Na Kongresu LEN-a u Eindhovenu 23. ožujka Hrvatskoj, odnosno gradu Zagrebu, povjerena je organizacija 29. Europskog vaterpolskog prvenstva. Hrvatska je metropola pobijedila, činilo se, dobitničku, zajedničku kandidaturu Mađarske (Debrecen) i Rumunjske (Oradea). Zagreb je tog dana postao drugi hrvatski grad nakon Splita 1981. koji će ugostiti najbolje vaterpolistice i vaterpoliste Starog kontinenta. No, to je bila ipak tek uvertira pravim uzbuđenjima u olimpijskoj godini. U to se doba Europsko prvenstvo u godini Olimpijskih igara još igralo ljeti, samo mjesec dana prije kulminacije olimpijskog ciklusa. Málaga na jugu Andaluzije ugostila je od 4. do 13. srpnja najbolje reprezentacije Europe.
Izbornik Rudić u Španjolsku je poveo gotovo iste igrače s kojima je godinu i pol dana prije osvojio svjetsku krunu u Melbourneu. Kod kuće je zbog ozljede ostao samo tada drugi vratar Josip Pavić te je sav teret branjenja ostao na Vićanu. Na tom se turniru u momčadi iskazao i mladić koji je silno obećavao, a kojeg je tada malo tko poznavao. Zvao se Sandro Sukno. Skupina na EP-u bila je, najblaže rečeno, zahtjevna. Na istom mjestu, u istom društvu Hrvatska, Mađarska, Španjolska, Crna Gora, Grčka i Slovačka. Prvo kolo donijelo je poraz od Mađara (10:9), da bismo se potpuno vratili u igru slavljem nad domaćinima Španjolcima (11:7). U 3. kolu svladana je Crna Gora (7:6) iako smo imali i uvjerljivih 4:0 na početku. Slovake smo lako »apsolvirali« (15:5), dok je jedino s Grcima bilo malo više muke (10:10). Četvrtfinale je osigurano. U njemu je pala Italija (8:7). Iako i ovdje rezultat sugerira dramatiku, nje, međutim, doista nije bilo. Nakon druge četvrtine bilo je 4:2, nakon treće 7:4, ostalo je tek rutinski zatvoriti utakmicu.
U polufinalu smo pali. Od Crnogoraca, debitanata, koji će dva dana poslije postati prvaci Europe. Vodili smo tek u dva navrata, u prvoj i drugoj četvrtini. U drugom poluvremenu zbog tri osobne prijevremeno su igru morali napustiti ponajbolji suparnički igrači (Ivović, Jokić, N. Janović i Tičić), ali te večeri 11. srpnja Hrvatima nije bilo suđeno slavlje. Na koncu je Crna Gora pobijedila (9:7). Hrvatska će dva dana poslije u bazen s Mađarima za broncu. Taj se datum, 13. srpnja, pokazao nesretnim za Rudićeve izabranike. Loš ulazak u utakmicu (4:1 Mađara početkom druge dionice), ali i povratak do poluvremena (5:5). Prvo vodstvo Hrvatske bilježimo u posljednjoj četvrtini, ali Mađari poravnavaju i odvode utakmicu u produžetak (13:13). U prvom dijelu jedna je lopta iza Nagyovih leđa, samo je problem bio što je u drugom dijelu produžetka mađarski gol ostao neokrznut, a Vićan je dvaput bio svladan – 14:15. U Peking smo na Igre otišli bez europske medalje.
Razočarani? Da, ali ne odveć jer je sve ionako bilo podređeno nadmetanju koje je tek slijedilo, Olimpijskim igrama podno Kineskog zida. Takve su se smirujuće izjave odašiljale iz stručnog stožera Barakuda. Za Peking je reprezentacija iz Melbournea bila kompletna. Vratio se vratar Pavić, s popisa putnika otpao je mladi Sukno iako se izbornik do posljednjeg trenutka dvoumio povesti ili ne 18-godišnjeg mladića u usponu. Ostao je ipak vjeran sebi. Na Igre je odveo momčad koja pobjeđuje, onu koja je godinu prije postala svjetski prvak. – U reprezentaciju se teško ulazi, ali se jednako tako iz nje teško i ispada, posebno ako se pobjeđuje, osvajaju trofeji – govorio je Rudić. Upravo je zato u Kinu odletjelo trinaest zlatnih »Australaca«: Vićan, Burić, Bušlje, Vrdoljak, Kunac, Joković, Smodlaka, Đogaš, Marković, Barač, Hinić, Bošković i Pavić. Na putu do Pekinga Hrvatska je osvojila prvo mjesto na turniru u Singapuru, a svi su igrači odlučili pustiti »muški ures ispod nosa«, brk. Simpatičan, pomalo i smiješan izraz zajedništva nije promaknuo objektivima snimatelja i fotoreportera svih zemalja. Neuspjeh iz Málage nitko više nije spominjao.
Hrvatska je počela briljantno. Bez problema je u skupini pobijedila Italiju (11:7). Potom je slijedio sraz za prvo mjesto u skupini, barem se tako pretpostavljalo. Repriza polufinala SP-a ili suparnik zvan Srbija s generacijom koja se tada opraštala (Vujasinović, Šapić, Ikodinović, Šefik, Nikić…). U bazenu je, međutim, bila samo jedna momčad – samo Hrvatska. I ne samo u bazenu. Na tribinama su ovaj vaterpolski »sudar svjetova« došli motriti i zdušno navijati svi Hrvati u Kini. Cijela košarkaška i rukometna reprezentacija, svi naši olimpijci koji tog dana nisu imali nastup bili su ondje s pjesmom na usnama i vaterpolskom kapicom na glavi. Dečki u vodi odužili su im se na najljepši način. Velikog su suparnika pobijedili na veličanstven način, tako da je s konačnih 11:8 Srbija još mogla biti i sretna. Izaslanstvo HVS-a, nakon EP-a u Málagi 2008., preuzelo je zastavu LEN-a u ime domaćina sljedeće kontinentalne smotre, u Zagrebu 2010.
Slijedile su školske pobjede nad Njemačkom (13:5), a nismo baš imali poštovanja ni za domaćina Igara, Kinu (16:4). No, u tom smo se trenutku očito malo zaigrali, podlegli euforiji, zanijeli. Zaskočila nas je bivša Rudićeva momčad, igrači koje je upravo on u dobroj mjeri naučio igrati – SAD je slavio protiv Barakuda (7:5). Taj nas je poraz stajao drugog mjesta u skupini, ali puno bitnije, on je Hrvatsku gurnuo prema europskom prvaku Crnoj Gori u četvrtfinalu. Još se jednom četvrtfinale pokazalo baukom za hrvatske vaterpoliste. Crna Gora zasluženo je slavila 7:6. U sekundi su ugasle sve nade u olimpijsku medalju, a govorilo se čak i o Hrvatskoj kao kandidatu za najviši plasman, poglavito nakon sjajne pobjede nad Srbijom. Izgubljena je poslije i utakmica za peto mjesto od Španjolske (11:9). Nakon trijumfalne 2007., ljeto poslije najradije bismo pospremili u ladicu zaborava. Pokisnuo je pekinški brk naših vaterpolista. Šesto mjesto na svjetskoj smotri najboljih sportaša mnogima bi bio odličan uspjeh. Ne i hrvatskim vaterpolistima.
Nakon Pekinga već je bio najavljen »redizajn« reprezentacije. Od nacionalne su se momčadi oprostili kapetan Vrdoljak, Smodlaka, Kunac, Đogaš. Te je godine hrvatski vaterpolo navršio 100 ljeta. Kraj prvog stoljeća nije bio loš, štoviše, ali ono što su Barakude spremale za početak drugog nadilazilo je najoptimističnija očekivanja. U konačnici, imali smo i dodatni zalog vjere u budućnost jer su mlađi naraštaji sa svojih turnira, prvenstava dolazili s pjesmom na usnama i kolajnama oko vrata. Tako smo tog ljeta imali europske prvake do 19 godina iz Istanbula i brončane s EP-a do 17 godina u Beogradu.