Klupski kutak – Solaris i Jug u europskim finalima
U domaćem prvenstvu glavnu je riječ vodio dubrovački Jug, koji je osvojio novu dvostruku krunu, ali pojavila se napokon i treća kvalitetna momčad. Šibenik, istina, nije uspio ugroziti premoć Juga i Mladosti, ali u Kupu LEN senzacionalno je stigao do finala s ruskim Sintezom iz Kazanja. Prvu su utakmici 9. svibnja izgubili 12:10, dva tjedna poslije pobijedili su, na žalost, s nedovoljnom razlikom (10:9). Bio je to najveći europski uspjeh u povijesti šibenskoga kluba.
Uspjesima tu nije bio kraj s obzirom na to da je Jug i treći put uzastopno ušao u završnicu Eurolige, a drugi put zaredom i u finale. U Milanu je u polufinalu u trileru peteraca svladan Partizan (18:17), ali se u finalu 23. lipnja Pro Recco pokazao jačim (9:8). Miho Bošković proglašen je najboljim igračem završnog turnira, baš kao što će potkraj godine biti proglašen i najboljim vaterpolistom Europe za 2007. godinu u izboru LEN-a.
Godina je okrunjena u Splitu Danima hrvatskog vaterpola, u sklopu kojih je odigran završni turnir domaćeg kupa, uz pobjedu Juga nad Mladosti u muškoj konkurenciji, odnosno slavlja Primorja EB u ženskoj. Riječanke su, štoviše, te godine bile i prvakinje države.
RR ili vaterpolski Rolls-Royce
– Vratio sam se kući. Došao sam ovamo završiti karijeru – tim je riječima 15. prosinca 2004. Ratko Rudić istupio pred javnost nakon što je potpisao ugovor na
temelju kojeg je postao hrvatski izbornik. Tog je trenutka naš vaterpolo, taj zapravo
savršeni bolid najboljih aerodinamičnih obilježja, vrhunskog dizajna, snažnog i pouzdanog motora, odličnih inženjera i pouzdanih guma, dobio konačno ono jedino što svih godina dotad nije imao. Savršenog pilota! Inovativnog, iskusnog, sportski drskog, koji zna kada valja prikočiti, ali i kada s unutarnje strane prestići konkurenta na njegovo i sveopće iznenađenje.
Trenutak koji je promijenio kotač naše nacionalne vaterpolske povijesti. Ratko se nije premišljao nakon što je primio poziv iz domovine. Zvali su ga njegovi igrači, bivši učenici, oni koje je dva desetljeća prije vodio – Bukić, Sukno, Bebić, Roje… Iako su iznimno važnu ulogu u njegovu povratku imali i Amerikanci!
Samo koji mjesec prije, nakon OI-ja u Ateni, Rudić je potpisao novi četverogodišnji ugovor s Američkim savezom. Bio je čvrsto vezan tim ugovorom. No, kada je novoimenovani predsjednik HVS-a Perica Bukić otvoreno, ljudski zamolio predsjednika Američkog vaterpolskog saveza Richarda Fostera da Ratka puste u Hrvatsku, da ga zove domovina u kojoj je svake godine boravio, ali u njoj nije radio 35 godina, Amerikanci su iznimno korektno poručili:
»Nema problema, nigdje ga drugdje ne bismo pustili osim kući.«
Potez koji vaterpolska Hrvatska nikada ne bi smjela zaboraviti. I… tako je počelo. O, ne, nije bilo nimalo jednostavno i lagano. Nisu mu ružinim laticama obasipali stazu kojom je kročio u prve dvije-dvije i pol godine. Danas nema Hrvata koji ga ne hvali, ali ovaj narod, osim što ima kratko sjećanje, ima još kraći fitilj. Tako se u ljeto 2006. govorilo da Rudić nije »ni sjena negdašnjeg Ratka«, da je »trener kojeg je pregazilo vrijeme«, da ga »nismo ni trebali dovoditi«… Nacija je tog ljeta, nakon neuspjeha na EP-u u Beogradu, pokazala palac dolje i tražila smjenu.
Samo ga je jedan čovjek ustrajno branio i sačuvao. Tadašnji predsjednik HVS-a Perica
Bukić. Izbornik Rudić je preživio, ali i pokazao odliku koja ga bitno razlikuje od drugih stratega. Osim što stalno uči i preispituje se, iako se to ne bi očekivalo ni od jednog trenera koji je postigao tolike uspjehe, on se i mijenja. Ide ukorak s vremenom.
Uvidio je da neke stare metode ne pale kod sadašnjih, modernih generacija. – To je njegova najveća odlika. On nam je uvijek bio šef i autoritet, ali to nije nametao silom i ograničenjima, već je išao ukorak s nama. Slušao nas je, promatrao i shvatio. Velik trener – rekao je mnogo godine poslije Igor Hinić.
Ujedno, uvodio je inovacije. Od psihologa do odabira igrača u kojem je i visina igrala ulogu. Za njegove smo ere imali šest dvometraša u reprezentaciji, pa su ih na putovanjima mnogi brkali s košarkašima. Na duljim pripremama i turnirima, svakih nekoliko dana igrači su mijenjali cimera pa bi se nakon dva-tri tjedna cijela momčad još više zbližila, bolje upoznala. Išao je na neka prvenstva sa samo jednim vratarom da bi imao igrača više u rotaciji. Baš su zbog njega FINA i LEN 2012. unijeli pravilo da svaka momčad obvezno mora imati dvojicu čuvara mreže.
Jedinstvena je priča iz Londona. Nekoliko mjeseci prije OI-ja 2012. bio je u inspekciji Olimpijskog sela u dva navrata. Provjeravao svaki detalj pa je tako dao nalog HOO-u da mu izračuna točno u sekundu koliko treba vremena da se cijela momčad spusti dizalom u paviljonu u kojem će bi smještena reprezentacija tijekom Igara?!
– Nije to bez veze. Znam kako je, gužve su velike, mnoštvo sportaša, svi nekamo idu. Sad zamislite da mi moramo stići na autobus za trening, utakmicu i da zapnemo već u liftu – objašnjavao je R. R. Da, dobio je točan podatak iz HOO-a, u sekundu precizan. S Hrvatskom je od Melbournea 2007. do Londona 2012. osvojio deset medalja. Igre, svijet, Europa… Sve je bilo njegovo. Otišao je na vrhuncu slave i moći, koji dan nakon povratka s Otoka. Doduše, ta trenerska strast ponovno se probudila nakon samo godinu dana. Odazvao se pozivu Brazila, koji je pripremao momčad za Igre u Riju. I tamo ostvario uspjeh. Medalja na Panameričkim igrama, ali više od toga bronca u Svjetskoj ligi 2015. te četvrtfinale OI-ja najveći su domet u povijesti brazilskog vaterpola. U jesen 2016. napokon se, i to za stalno, vratio kući. Dosta je bilo. Čak 40 izborničkih medalja, kao nitko u svijetu vaterpola, te drugi na vječnom popisu najtrofejnijih trenera svijeta, u svim sportovima. Od Ciudad de Méxica 1968. do Rio de Janeira 2012., sudjelovao je 12 puta na Olimpijskim igrama (za Igre u Montrealu bio je ozlijeđen), što je apsolutni hrvatski rekord, ali i svjetski vrijedan domet. Bio je prvak svijeta, ali i olimpijski pobjednik s tri različite reprezentacije (SFRJ, Italija i Hrvatska). Trener? Da, ali ima jako puno trenera. Ratko Rudić, kao što je uvijek bio ispred vremena, tako je i iznad svih trenera. Strateg. Mudrac vaterpola. Ili možda jednostavno – genijalac.
Ratko RUDIĆ
Mudrac vaterpola
rođen: 7. lipnja 1948.
grad: Beograd
trofeji s hrvatskom reprezentacijom:
• zlato na OI-ju u Londonu 2012.
• zlato na SP-u u Melbourneu 2007.
• zlato na EP-u u Zagrebu 2010.
• zlato u Svjetskoj ligi u Almatiju (Almaty) 2012.
• srebro u Svjetskoj ligi u Podgorici 2009.
• srebro na FINA kupu u Oradei 2010.
• bronca na SP-u u Rimu 2009.
• bronca na SP-u u Šangaju (Shanghai)2011.
• bronca u Svjetskoj ligi u Nišu 2010.
• bronca u Svjetskoj ligi u Firenci 2011.
Rudićev stručni stožer u Melbourneu 2007.:
pomoćni trener – Milorad Damjanić
trener vratara i tehniko – Zoran Kačić
fizioterapeut – Damir Luketić
liječnik – dr. Dinko Pivalica i dr. Alan Ivković.
Rudićev stručni stožer u Zagrebu 2010. i Londonu 2012.:
pomoćni treneri – Vjekoslav Kobešćak i Elvis Fatović
trener vratara i tehniko – Zoran Kačić
kondicijski treneri: Dean Kontić 2010. i Pero Kuterovac 2012.
fizioterapeut – Damir Luketić
liječnici – dr. Boris Labar, dr. Dinko Pivalica i dr. Alan Ivković.