Biti u vrhu!
Desetljeće je iza nas, a monografija Zlatno desetljeće pred vama. Deset godina koje nisu bile samo san iako se katkad tako činilo, baš kao što ni ove stranice ukoričene u Zlatno desetljeće nisu plod mašte, plod pustih želja, ni izvrtanje činjenica i podataka. Dapače, sport je kao malo koja društvena djelatnost vrlo egzaktan. Poput matematike. Brojke se u sportu, kada su ostvarene, dosegnute,
bilo da je riječ o broju golova bilo o mjestu na tablici, više ne mogu mijenjati. Ostaju za sva vremena. Kao svjedočanstvo o ljudima koji su ih ostvarili. A u desetljeću koje ostavljamo za sobom stotine su brojki. Mnoge od njih spominju se na stranicama koje slijede. Sve one, poglavito one koje »govore« o uspjesima, nisu došle slučajno, nisu plod stihije. Postojala je jasna vizija, želja, koja mi se javila nedugo nakon što je završila moja igračka karijera, potom i 2004. godine nakon što sam izabran za predsjednika Hrvatskoga vaterpolskog saveza.
Ideja je bila samo jedna i naoko jednostavna – vaterpolsku Hrvatsku odvesti na vrh. Svjetski. I tamo se zadržati. Ne trebamo – u sportu je to iluzorno očekivati – uvijek biti prvi, zlatni, ali naša vaterpolska Hrvatska mora uvijek biti u vrhu, uvijek u najužoj borbi za odličja, uvijek u krugu osvajača medalja. U toj ideji i na tom putu nisam bio sam, niti bih sam išta postigao. Sinergija svih ključ je uspjeha u svemu, a poglavito u sportu. Uvijek smo imali igrače i struku za svjetski vrh, no gdjekad bi nam nedostajala i takva organizacija. Te 2004. godine u šibenskoj »Zlatnoj ribici« mi bivši
suigrači, zaljubljenici u vaterpolo, Beba, Goran i Kliso…, dogovorili smo se o povratku Ratka. To je bila jezgra koja se s vremenom širila, niz je osoba sudjelovao u organizacijskom dijelu vođenja Saveza u ovih desetak godina, ali tu početnu usredotočenost na željeno nikad nismo izgubili.
Biti u vrhu! Ne jednom, ne slučajno, već u kontinuitetu. Postati, biti i ostati trajna vrijednost. Kao što ni jedno veliko čovjekovo ostvarenje ne dolazi preko noći, tako su valjale proći i prve dvije godine tijekom kojih je bilo manjeg posrtanja, ako pod posrtanjem podrazumijevamo četvrto mjesto na svijetu. No, onda je – jednog proljeća u Australiji – krenuo zlatni plov. S prvim našim naslovom svjetskog prvaka. Nije pretenciozno reći kako sam doista bio uvjeren da planetarna kruna u Melbourneu nije bila samo bljesak, iskra, plam šibice koji se mjeri sekundama. Ondje je upaljen plamen koji – iako je riječ o sportu u vodi – nitko nije, niti može, tako lako ugasiti. Ne dok je ideje i ljubavi prema vaterpolu u našoj domovini Hrvatskoj, koju smo mi iz vaterpolske obitelji svih ovih godina, a osobito u posljednjih deset godina, tako uzorno i uspješno promicali.
Nakon zlata 2007. u Melbourneu, europskih i olimpijskih trijumfa u Zagrebu 2010., odnosno Londonu 2012., srebra u Riju 2016., kao i mnogih pobjeda, uspona na postolja na mnogim prvenstvima, ligama i kupovima po cijelom svijetu, u ljeto 2017. u Budimpešti oživotvorena je misao koja se rodila desetljeće prije. Listove na kalendaru mijenjamo, ali jedna slika ostaje. Hrvatska na krovu svijeta!
Perica Bukić
predsjednik Hrvatskoga
vaterpolskog saveza (2004.
– 2010.) te dopredsjednik i
izvršni direktor HVS-a
(od 2010.)