Svjetska kruna – … Provjeravao je svaki detalj pa je tako dao nalog HOO-u da mu izračuna točno u sekundu koliko treba vremena da se cijela momčad spusti dizalom u paviljonu u kojem će bi smještena reprezentacija tijekom Igara?!….
U nacionalnoj povijesti vaterpola, godina 2007. bila je prijelomna. Tada toga nismo bili svjesni, ali desetljeće poslije, bez bojazni da ćemo pogriješiti, glasno možemo reći, otvoreno napisati, odgovorno ustvrditi – te je godine počela dominacija hrvatskog vaterpola. Svjetska nadmoć, dapače! Iako to početkom 2007., nakon novogodišnjeg slavlja, uopće nije izgledalo tako. Tih smo dana službeno bili sedma nacija Europe. To smo mjesto zauzeli šest mjeseci prije na Europskom prvenstvu u Beogradu. A zamalo smo – brzajući s odlukama, nerijetko vođeni emocijama, a ne dalekosežnim ciljevima i strategijom, usto i pod pritiskom dobrog dijela igrača kojima je bio »pun kufer« razočaranja pa su odustajali ili dvojili trebaju li i dalje igrati pod nacionalnim stijegom – smijenili i izbornika Ratka Rudića…
No, on je tada povukao ključni potez – nema više pomlađivanja, izgradnje momčadi za neku drugu godinu, drugo natjecanje, veći turnir. U konačnici, ulog je bilo Svjetsko prvenstvo! Ima li većeg natjecanja? Ima, Olimpijske igre, ali polako, doći ćemo i do toga. – Idu najbolji koje imamo, oni koji su u najboljoj formi – jednostavno je rekao Rudić nakon objave imena kandidata, kasnijih
putnika. Trinaest najboljih, najspremnijih, najkvalitetnijih. Godine nisu važne, samo kvaliteta kao jedino mjerilo. Uostalom i pojam »reprezentacija « upravo to govori. Kada nešto reprezentirate,
predstavljate, činite to na najbolji mogući način, najsnažnijim argumentima, najboljim stavkama. Bez razmišljanja. Tako je u momčad nakon devet godina pozvan, štoviše s kapetanskom ulogom, Zdeslav Vrdoljak.
Pod stijegom su se ponovno okupili oni koji su se bili zahvalili – Hinić, Barač, Smodlaka, Vićan. Uz petoricu povratnika, u Down Under su krenuli i Pavić, Burić, Bušlje, Kunac, Marković, Đogaš, Joković, Bošković.
Kada su na Dan žena 2007. otišli, cinici su, kojih u nas ne nedostaje, konstatirali: »Curice su otišle!« Nitko ih nije ispratio! Otišli su iz Zagreba prije svitanja. U tišini, mirno, samozatajno. Skupina muškaraca koja će samo tri tjedna poslije razbuditi naciju. Tada to nisu mogli ni sanjati. Skupina nam je išla naruku, teško da bi je stručni stožer mogao bolje sastaviti. Od suparnika do rasporeda utakmica. Najprije Južna Afrika (13:5) za razgibavanje ruku, posebice kapetana Vrdoljaka i njegovih pet komada. Zatim je, uz manje oscilacije (od 6:2 do 6:6) u konačnici ipak svladan (10:9) domaćin Australija, uz četiri pogotka Boškovića, a na koncu je pao i SAD (10:8). Samo Miho Bošković dao je tri. Pobjeda za prvo mjesto u skupini i izravan plasman u četvrtfinale.
Početak showa! Rusi, koji su u to doba slovili kao vaterpolska sila, odavno nisu doživjeli takvu blamažu (13:3). U poluvremen je bilo 8:1. Polufinale je donosilo Srbiju. E, sad se već razbudila i Hrvatska. Igra se »s njima«, pa onda još polufinale, nešto se valja. Bogami se zavaljalo. Hrvatska bura! Srbi su se proveli slično kao Rusi dva dana prije. Nikada hrvatski i srpski vaterpolisti nisu odigrali utakmicu s tako malo neizvjesnosti kao te večeri 30. ožujka pred razvijenim zastavama brojnih australskih Hrvata. Čak 6:2 u poluvremenu i na kraju uvjerljivo slavlje (10:7) za finale. Blistao je Miho Bošković s tri pogotka, najveće otkriće SP-a, uostalom, uvršten je među najbolju sedmoricu prvenstva.
Osigurana je prva hrvatska medalja na svjetskim vaterpolskim prvenstvima! Njezinu boju određivao je finalni dan, 1. travnja, susret s Mađarima. Vidite datum? Oni koji su otišli na Dan žena, sada igraju najveću utakmicu na neslužbeni dan zbijanja šala. Samo… Hrvati se tog dana nisu šalili. Nisu se, istini za volju, ni Mađari. Kakva je to utakmica bila! Dan kada je branio Vićan, a pogađali Joković i Marković. Najprije Vićan spektakularno skida kontru Szivosa pri mađarskom vodstvu u posljednjoj četvrtini 7:6. Najčudesnija obrana u povijesti hrvatskog vaterpola. Szivos je bio sam u kontri, u vaterpolu vole reći, »jedan na nula«, u nogometu »oči u oči«. Sami Marton i Frano. I milijuni pari očiju koji gledaju, strepe, svatko sa svojim nadanjima, ali zaustavljena daha. Pogodi li Szivos, gotovo je. Vatromet u Budimpešti već je bio spreman…
Ali je Vićan bio u svojem filmu. Kada danas gledamo snimku te obrane, čini se nestvarnom. Nepojmljivo je kako je mogao tako dugo i visoko radom nogu, »škarama«, biti cijelim gornjim dijelom tijela iznad vode. Mađari su poslije provjeravali da na rubu bazena, ispred našeg gola, nije bio kakav stolić. Frano je Mađarima izbio zlato iz ruku, a mali gospar Maro Joković, tada 19-godišnjak, u protunapadu je pogodio bliži kut. Kakav drznik! Gol za poravnavanje i produžetak. U tom se, pak, produžetku iskazao Pavo Marković. Dvama golovima doveo je Hrvatsku u vodstvo (9:8), odveo do pobjede, do vrha svijeta! Cijela je Lijepa Naša bila na nogama! Osim trinaestorice u Melbourneu i njihova trenera. Oni su bili u bazenu.
Melbourne, 1. travnja 2007. HRVATSKA – MAĐARSKA 9:8 (1:2, 3:1, 1:3, 2:1 – 1:1, 1:0), MELBOURNE Melbourne Sports Aquatic Centre. Gledatelja 3 000. Sudci: Borell (Španjolska) i Caputti (Italija). Opunomoćenik: Lonzi (Italija). HRVATSKA: Vićan (13 obrana), Burić, Bušlje, Vrdoljak 1, Kunac, Joković 1, Smodlaka 1, Đogaš 1, Marković 2, Barač 2, Hinić, Bošković 1 (1), Pavić. IZBORNIK: Ratko Rudić. MAĐARSKA: Szecsi (10 obrana), Da. Varga 2., Madaras, 1, De. Varga, Kasas 1, Szivos 1, G. Kiss 3 (1), Benedek, Fodor, Biros, Kis, Molnar, Nagy. IZBORNIK: Denes Kemeny. PETERCI: Hrvatska 1-1, Mađarska 1-1. OSOBNE POGREŠKE: Hrvatska 12, Mađarska 11. REALIZACIJA IGRAČA VIŠE: Hrvatska 6-10 (60 %), Mađarska 3-11 (27 %).
Iz Australije, u kojoj smo na proteklim svjetskim i olimpijskim smotrama znali biti deveti ili deseti, sada su dopirali zvuci hrvatske himne, na najvišem jarbolu vijorio se crven-bijeli-plavi. Koža se ježila, grlo stezalo, a oči vlažile. Takvo je bilo jutro 1. travnja 2007. u Hrvatskoj. Zemlji svjetskih prvaka! Povratak – spektakularan! Takav još nismo doživjeli. Na zagrebačkom Jelačić placu. Potom i na Korzu u Rijeci, na Stradunu u Dubrovniku, splitskoj rivi. Štoviše, u godinama koje će slijediti bit će još slavlja, trijumfa, zlata, sportski čak većih, ali ovo je bio ipak najveći, najneobuzdaniji, najveličanstveniji doček. Možda i zato što je bilo sasvim iznenađujuće iako smo skloniji mišljenju da je to bilo zato što je konačno probijena barijera. Neka nevidljiva, mentalna, koja nas je dotad sputavala. Poništeno je prokletstvo izgubljenih finala, stvoren pobjednički mentalitet.
– Tada toga možda i nismo bili svjesni, ali to nas je zlato, taj naslov prvaka, dobiveno finale, to nas je iz korijena promijenilo. Uvjeren sam da bez zlata u Melbourneu poslije ne bi bilo ni zlata u Zagrebu, Londonu pa sve do Budimpešte – desetljeće poslije kazao je kapetan reprezentacije Zdeslav Vrdoljak. Barakude su se pojavile i na poštanskim markama, proglašene su, dakako, momčadi godine, Rudić trenerom godine. Nisu te godine samo seniori osvojili medalje. Sve hrvatske reprezentacije koje su se natjecale vratile su se u domovinu s kolajnom. Mlada reprezentacija (do 20 godina) na SP-u u kalifornijskom gradu Long Beachu osvojila je brončanu medalju pobjedom nad Srbijom (12:8). Juniorska vrsta (do 18 godina) također je bila brončana na EP-u na Malti, nakon pobjede nad Grčkom (10:4). Kadeti (dječaci do 15 godina) osvojili su u Obrenovcu, na neslužbenom svjetskom prvenstvu, prvo mjesto pobijedivši u finalu Srbiju (7:5). Na svim tim turnirima igrali su klinci koji su Melbourne promatrali na TV-u, a koji će desetljeće poslije doživjeti »svoj Melbourne«.
Ratko Rudić u Hall of Fameu Mjesec dana nakon Melbournea, 12. svibnja 2007. Ratko Rudić i službeno je uvršten u vaterpolski Hall of Fame. Najtrofejniji trener u povijesti vaterpola, pa onda i cijeloga hrvatskog sporta, a nakon odbojkaškog stručnjaka iz Brazila Rezendea, i drugi najtrofejniji trener u povijesti sporta. Fascinantno! Zlatni brk s bazena, jedna od bespogovorno najomiljenijih sportskih figura nacije i čovjek čija se stručnost ne propitkuje. Njega se samo sluša. Sluša i upija svaka njegova riječ.
Klupski kutak – Solaris i Jug u europskim finalima. U domaćem prvenstvu glavnu je riječ vodio dubrovački Jug, koji je osvojio novu dvostruku krunu, ali pojavila se napokon i treća kvalitetna momčad. Šibenik, istina, nije uspio ugroziti premoć Juga i Mladosti, ali u Kupu LEN senzacionalno je stigao do finala s ruskim Sintezom iz Kazanja. Prvu su utakmici 9. svibnja izgubili 12:10, dva tjedna poslije pobijedili su, na žalost, s nedovoljnom razlikom (10:9). Bio je to najveći europski uspjeh u povijesti šibenskoga kluba. Uspjesima tu nije bio kraj s obzirom na to da je Jug i treći put uzastopno ušao u završnicu Eurolige, a drugi put zaredom i u finale. U Milanu je u polufinalu u trileru peteraca svladan Partizan (18:17), ali se u finalu 23. lipnja Pro Recco pokazao jačim (9:8). Miho Bošković proglašen je najboljim igračem završnog turnira, baš kao što će potkraj godine biti proglašen i najboljim vaterpolistom Europe za 2007. godinu u izboru LEN-a.
Godina je okrunjena u Splitu Danima hrvatskog vaterpola, u sklopu kojih je odigran završni turnir domaćeg kupa, uz pobjedu Juga nad Mladosti u muškoj konkurenciji, odnosno slavlja Primorja EB u ženskoj. Riječanke su, štoviše, te godine bile i prvakinje države.
Ratko RUDIĆ
Mudrac vaterpola
rođen: 7. lipnja 1948.
grad: Beograd
trofeji s hrvatskom reprezentacijom:
• zlato na OI-ju u Londonu 2012.
• zlato na SP-u u Melbourneu 2007.
• zlato na EP-u u Zagrebu 2010.
• zlato u Svjetskoj ligi u Almatiju (Almaty) 2012.
• srebro u Svjetskoj ligi u Podgorici 2009.
• srebro na FINA kupu u Oradei 2010.
• bronca na SP-u u Rimu 2009.
• bronca na SP-u u Šangaju (Shanghai)2011.
• bronca u Svjetskoj ligi u Nišu 2010.
• bronca u Svjetskoj ligi u Firenci 2011.
RR ili vaterpolski Rolls-Royce.
2007.
– Vratio sam se kući. Došao sam ovamo završiti karijeru – tim je riječima 15. prosinca 2004. Ratko Rudić istupio pred javnost nakon što je potpisao ugovor na temelju kojeg je postao hrvatski izbornik. Tog je trenutka naš vaterpolo, taj zapravo savršeni bolid najboljih aerodinamičnih obilježja, vrhunskog dizajna, snažnog i pouzdanog motora, odličnih inženjera i pouzdanih guma, dobio konačno ono jedino što svih godina dotad nije imao. Savršenog pilota! Inovativnog, iskusnog, sportski drskog, koji zna kada valja prikočiti, ali i kada s unutarnje strane prestići konkurenta na njegovo i sveopće iznenađenje. Trenutak koji je promijenio kotač naše nacionalne vaterpolske povijesti. Ratko se nije premišljao nakon što je primio poziv iz domovine. Zvali su ga njegovi igrači,
bivši učenici, oni koje je dva desetljeća prije vodio – Bukić, Sukno, Bebić, Roje…
Iako su iznimno važnu ulogu u njegovu povratku imali i Amerikanci! Samo koji mjesec prije, nakon OI-ja u Ateni, Rudić je potpisao novi četverogodišnji ugovor s Američkim savezom. Bio je čvrsto vezan tim ugovorom. No, kada je novoimenovani predsjednik HVS-a Perica Bukić otvoreno, ljudski zamolio predsjednika Američkog vaterpolskog saveza Richarda Fostera da Ratka puste u Hrvatsku, da ga zove domovina u kojoj je svake godine boravio, ali u njoj nije radio 35 godina, Amerikanci su iznimno korektno poručili: »Nema problema, nigdje ga drugdje ne bismo pustili osim kući.«
Potez koji vaterpolska Hrvatska nikada ne bi smjela zaboraviti. I… tako je počelo. O, ne, nije bilo nimalo jednostavno i lagano. Nisu mu ružinim laticama obasipali stazu kojom je kročio u prve dvije-dvije i pol godine. Danas nema Hrvata koji ga ne hvali, ali ovaj narod, osim što ima kratko sjećanje, ima još kraći fitilj. Tako se u ljeto 2006. govorilo da Rudić nije »ni sjena negdašnjeg Ratka«, da je »trener kojeg je pregazilo vrijeme«, da ga »nismo ni trebali dovoditi«… Nacija je tog ljeta, nakon neuspjeha na EP-u u Beogradu, pokazala palac dolje i tražila smjenu. Samo ga je jedan čovjek ustrajno branio i sačuvao. Tadašnji predsjednik HVS-a Perica Bukić. Izbornik Rudić je preživio, ali i pokazao odliku koja ga bitno razlikuje od drugih stratega. Osim što stalno uči i preispituje se, iako se to ne bi očekivalo ni od jednog trenera koji je postigao tolike uspjehe, on se i mijenja. Ide ukorak s vremenom. Uvidio je da neke stare metode ne pale kod sadašnjih, modernih generacija.
– To je njegova najveća odlika. On nam je uvijek bio šef i autoritet, ali to nije nametao silom i ograničenjima, već je išao ukorak s nama. Slušao nas je, promatrao i shvatio. Velik trener – rekao je mnogo godina poslije Igor Hinić.
Ujedno, uvodio je inovacije. Od psihologa do odabira igrača u kojem je i visina igrala ulogu. Za njegove smo ere imali šest dvometraša u reprezentaciji, pa su ih na putovanjima mnogi brkali s košarkašima. Na duljim pripremama i turnirima, svakih nekoliko dana igrači su mijenjali cimera pa bi se nakon dva-tri tjedna cijela momčad još više zbližila, bolje upoznala. Išao je na neka prvenstva sa samo jednim vratarom da bi imao igrača više u rotaciji. Baš su zbog njega FINA i LEN 2012. unijeli pravilo da svaka momčad obvezno mora imati dvojicu čuvara mreže. Jedinstvena je priča iz Londona. Nekoliko mjeseci prije OI-ja 2012. bio je u inspekciji Olimpijskog sela u dva navrata. Provjeravao svaki detalj pa je tako dao nalog HOO-u da mu izračuna točno u sekundu koliko treba vremena da se cijela momčad spusti dizalom u paviljonu u kojem će bi smještena reprezentacija tijekom Igara?!
– Nije to bez veze. Znam kako je, gužve su velike, mnoštvo sportaša, svi nekamo idu. Sad zamislite da mi moramo stići na autobus za trening, utakmicu i da zapnemo već u liftu – objašnjavao je R. R. Da, dobio je točan podatak iz HOO-a, u sekundu precizan. S Hrvatskom je od Melbournea 2007. do Londona 2012. osvojio deset medalja. Igre, svijet, Europa… Sve je bilo njegovo. Otišao je na vrhuncu slave i moći, koji dan nakon povratka s Otoka. Doduše, ta trenerska strast ponovno se probudila nakon samo godinu dana. Odazvao se pozivu Brazila, koji je pripremao momčad za Igre u Riju. I tamo ostvario uspjeh. Medalja na Panameričkim igrama, ali više od toga bronca u Svjetskoj ligi 2015. te četvrtfinale OI-ja najveći su domet u povijesti brazilskog vaterpola. U jesen 2016. napokon se, i to za stalno, vratio kući. Dosta je bilo. Čak 40 izborničkih medalja, kao nitko u svijetu vaterpola, te drugi na vječnom popisu najtrofejnijih trenera svijeta, u svim sportovima.
Od Ciudad de Méxica 1968. do Rio de Janeira 2012., sudjelovao je 12 puta na Olimpijskim igrama (za Igre u Montrealu bio je ozlijeđen), što je apsolutni hrvatski rekord, ali i svjetski vrijedan domet. Bio je prvak svijeta, ali i olimpijski pobjednik s tri različite reprezentacije (SFRJ, Italija i Hrvatska). Trener? Da, ali ima jako puno trenera. Ratko Rudić, kao što je uvijek bio ispred vremena, tako je i iznad svih trenera. Strateg. Mudrac vaterpola. Ili možda jednostavno – genijalac. Rudićev stručni stožer u Melbourneu 2007.: pomoćni trener – Milorad Damjanić, trener vratara i tehniko – Zoran Kačić , fizioterapeut – Damir Luketić liječnik – dr. Dinko Pivalica i dr. Alan Ivković. Rudićev stručni stožer u Zagrebu 2010. i Londonu 2012.: pomoćni treneri – Vjekoslav Kobešćak i Elvis Fatović trener vratara i tehniko – Zoran Kačić kondicijski treneri: Dean Kontić 2010. i Pero Kuterovac 2012. fizioterapeut – Damir Luketić liječnici – dr. Boris Labar, dr. Dinko Pivalica i dr. Alan Ivković.
Frano VIĆAN
Sveti Frano
rođen: 24. siječnja 1976.
grad: Dubrovnik
mjesto u momčadi: vratar
trofeji s reprezentacijom:
• zlato na OI-ju u Londonu 2012.
• zlato na SP-u u Melbourneu 2007.
• zlato u Svjetskoj ligi u Almatiju 2012.
• srebro na EP-u u Firenci 1999.
• srebro na EP-u u Kranju 2003.
• srebro na MI-ju u Bariju 1997.
Da nije bilo ni jedne druge, obrana Szivosove kontre iz melbourneškog finala dostojna je da se proglasi svetom. U redu, možda ne baš priznanje Vatikana, ali za hrvatsku vaterpolsku zajednicu on je – sveti Frano. Na njegovu je povratku u momčad za Igre u Londonu, nakon što se već oprostio od reprezentativne kapice, inzistirao izbornik Rudić. Zbog nebrojenih razloga. Vratarska su mu umijeća
neprijeporna, a imponiraju njegova ozbiljnost, maksimalna koncentracija, mirnoća koju prenosi na suigrače, cijelu svlačionicu. Jedan je od najboljih, ali i najtrofejnijih vratara u hrvatskoj povijesti. Mnogobrojnim je pokalima zadužio čak tri naša kluba diva, Mladost, Jug i Primorje. Svuda ga cijene i obožavaju. Malo bi to kome uspjelo. A malo tko, zapravo nitko, ne poznaje bolje od njega kekse Domaćica. Trenersku je karijeru počeo u Mladosti.
Miho BOŠKOVIĆ
Maestro iz Cavtata
rođen: 11. studenog 1983.
grad: Dubrovnik
mjesto u momčadi: vanjski
trofeji s reprezentacijom:
• zlato na SP-u u Melbourneu 2007.
• zlato na EP-u u Zagrebu 2010.
• zlato na OI-ju u Londonu 2012.
• zlato u Svjetskoj ligi u Almatiju 2012.
• srebro na FINA kupu u Oradei 2010.
• srebro u Svjetskoj ligi u Podgorici 2009.
• bronca na SP-u u Rimu 2009.
• bronca na SP-u u Šangaju 2011.
• bronca u Svjetskoj ligi u Nišu 2010.
• bronca u Svjetskoj ligi u Firenci 2011.
Strah i trepet svih suparnika Hrvatske. Kako li je samo nemilice trpao svakom tko bi stao sučelice Barakudama! I uvijek ista poza. Šut – gol – i stisnuta desna šaka. Cavtaćanin pred kojim se svijet doslovno poklonio. Godine 2007. bio je u idealnoj postavi Svjetskog prvenstva, začudo, kao jedini Hrvat, iako smo baš mi bili svjetski prvaci. Iste je godine u Milanu bio MVP Final Foura Eurolige, a LEN ga je izabrao za najboljeg vaterpolista Europe. Bit će to još jednom, pet godina poslije, potkraj olimpijske 2012. Ispred kolege iz reprezentacije, vratara Pavića. Bio je jedan od onih na koje se uvijek moglo osloniti, u stilu: »Miho će svoju porciju suparniku utrpati.« Svojim je golovima razgaljivao tribine, naciju je bacao u trans u velikim finalima – svjetskim, olimpijskim, europskim. Kada je
ključalo u vodi, kada je trebalo izvesti peterac sekundu prije kraja za pobjedu u egalu polufinala ili velikom derbiju, on je to izvodio. Unaprijed ste mogli zapisati – gol, Bošković. Kakav hladnokrvan tip! No, i velik sportaš i poštenjačina. Nećemo zaboraviti ljeto 2015. kada je iskreno rekao Tucku uoči SP-a u Kazanju: – Šefe, ne mogu. Želio sam, ali ne ide više. Ne želim se šlepati, zauzimati mjesto nekom mlađem, koji je spremniji, a da ja idem samo zbog imena i prošlih zasluga. Malo bi tko tako postupio. Uvijek je težio perfekcionizmu, možda je to utjecaj klasične glazbe u njemu. Naime, »bombarder Miho« umjetnička je, glazbena dušica. Nije roker, iako nema ništa ni protiv te vrste glazbe, ali ako njega pitate, više je za klasiku. Diplomirao je na Glazbenoj akademiji u Splitu, danas podučava djecu glazbi u Gimnaziji Dubrovnik.
Zdeslav VRDOLJAK
Kapetan Zdejo
rođen: 15. ožujka 1971.
grad: Split
mjesto u momčadi: vanjski
trofeji s reprezentacijom:
• zlato na SP-u u Melbourneu 2007.
• srebro na OI-ju u Atlanti 1996.
Nije jedini kapetan, nije ni prvi, a konačno nije ni najtrofejniji u povijesti Barakuda, ali ipak, zauvijek će ostati – Kapetan. S velikim slovom. Ili možda, kapetan bojnog broda? Pustimo činove, činjenica je da je on hrvatskom flotom u vodi tako znalački upravljao 2007. u Australiji prenoseći ideje i zamisli admirala Rudića. U reprezentaciji se prvi put pojavio još 1994. u Rimu, a onda su na njega, nakon 1997., izbornici zaboravili. Dok se nije pojavio Ratko Rudić. Iako je, istini za volju, povratak u Barakude pripremio sam svojom fantastičnom sezonom godinu dana prije u Mornaru. Tako je Zdejo »debitirao drugi put« u 36. godini. Ostali se vaterpola tada ostavljaju, a Zdeslav je tek tada odlučio pokoriti svijet. Doduše, kada smo kod napuštanja vaterpola, to se zamalo dogodilo
1998. Obolio je, a dijagnoza je bila od mononukleoze do raka. Grozno! Imao je, zapravo, sindrom kroničnog umora – povišenu temperaturu šest mjeseci! Zdeslav je jednom za sebe rekao: »Dosta dobro plivam, imam pregled igre, šut i asistenciju.« Treba li možda više? Zdeslav je klasični vođa momčadi. Miran, staložen, strpljiv, ozbiljan, sve vidi (u bazenu, ali i izvan njega). On je, među inima, bio ključan za zlato 2007. Danas je trener, dakako, u svojem Mornaru.
Pavo MARKOVIĆ
Torpiljarka iz Melbournea
rođen: 20. travnja 1985.
grad: Dubrovnik
mjesto u momčadi: vanjski
trofeji s reprezentacijom:
• zlato na SP-u u Melbourneu 2007.
• bronca u Svjetskoj ligi u Nišu 2010.
Njegov šut nije razorne snage. Loptu odašilje brzo, ali ne najbrže na svijetu. Međutim, taj njegov šut, koji mu je zaštitni znak, ima ono »nešto«. Nešto samo njegovo. Pavine su lopte malo posebnije. Ima nevjerojatno fino izrađen, školski usavršavan, a opet prirodno usađen šut. Više od svega, Pavo ima izražen osjećaj za trenutak pucanja na gol i to je ono što ga čini bitno drukčijim od ostalih jednako rasnih strijelaca, zbog čega je vratarima bilo još teže proniknuti u trenutak šuta i mjesto koje cilja. Recimo, mađarski vratar u finalu u Melbourneu to nije imao ni u peti. Upravo je Marković postigao dva gola, jedina dva hrvatska u produžetku, kada se talilo australsko zlato s gravirom Croatia World Champion. – Joković je bio desno kad sam povukao kontru. Išli smo »4 na 3«. Mislio sam hoću li mu dodati ili ću opaliti – prisjetio se poslije Pavo sudbonosnog trenutka. Opalio je, jasno. To je bilo za 9:8. Nema čardaša, pleše se linđo! U sezoni 2017./2018. Pavo još igra, sada za Mladost, i još trese mreže.