Naslovnica Zlatno desetljeće vaterpola Stoljeće uzdizanja velesile

Stoljeće uzdizanja velesile

Povijesni pregled razvoja vaterpola u Hrvatskoj – Miro Mihovilović – najbolji vratar svijeta u akciji na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936.

»Jednom davno, prije mnogo godina, bio neki…« Tako počinju bajke i priče koje su nam kao djeci pričali roditelji, bake i djedovi, priče u kojima se nadnaravne miješaju sa zbiljskim zgodama, u kojima se svjesno iskrivljuje stvarnost, poigrava objektivno mogućim, a naglašava nemoguće. I sa sretnim krajem. I priča o hrvatskom vaterpolu mogla bi početi tim riječima. I ona je bajkovita, iako s jednom bitnom razlikom – u njoj je sve istinito i svi su događaji stvarni. Ovo je priča o sportu u Hrvata koji pliva na valovima zlata. Donosimo vam storiju koju je prije 110 ljeta začelo nekoliko entuzijasta koji ni u najljepšim snovima nisu mogli zamisliti u što će se to s vremenom prometnuti. Ovo je saga koja pripovijeda o silnoj ljubavi prema sportu i igri s loptom, o privrženosti vodi (zar je to čudno kad dvije trećine ljudskog tijela čini voda?!), o upornosti, znanju, pobjedama… Zaplivajmo uz loptu zajedno u toj neprekinutoj utakmici koja je zrcalo velikog rada i truda, odricanja, vizionarstva te sudjelujmo u utakmici u kojoj je bilo uspona i padova jer takav je, konačno, i životni ciklus. Ali ovo je priča nadasve o poštenju i plodovima takvog odnosa prema igri i životu. Naime, ako ste iskreni i pošteni prema sebi, pa onda i prema onome čime se bavite, što radite (a u ovom je to slučaju vaterpolo), onda ćete s vremenom ubirati slatke plodove tog poštenja, odnosno rada. Stupit ćete na najvišu stubu pobjedničkog postolja s lovorikama kakve pripadaju pobjednicima. To je priča o hrvatskom vaterpolu. I da, ona je doista počela baš onako kako počinju sve bajke. 

Jednom davno, početkom 20. stoljeća, splitski sveučilištarci koji su akademsko znanje stjecali u Pragu u svoj su zavičaj za ljetnih praznika donosili svakojake novotarije, nove sportove, igre i običaje. Tako je 1908. godine u moru u splitskoj uvali Bačvice, s plažom koja je i dandanas jedno od omiljenih odmarališta u srcu Splita, 22-godišnji Fabjan Kaliterna organizirao utakmicu u »nekom čudnom novom sportu« (Fabjan je, uz brata Luku, bio i među utemeljiteljima kultnog nogometnog kluba Hajduk 1911.), igri u vodi s golovima i loptom. Plivalište je bilo omeđeno konopom i tikvicama, za suca je bio određen odvjetnik Špiro Perišić, za kojeg kažu da nije znao ni plivati, a momčadima su podijeljene kapice u dvije boje. Jedni su nosili kapice crvene, a drugi bijele boje. Slučajnost ili ne, ali baš su po tim dvjema bojama, crveno-bijelim kockicama, danas hrvatski vaterpolisti prepoznatljivi u svijetu. Baš su kapice tih boja stoljeće poslije osvajale olimpijska i svjetska zlata. Bilo kako bilo, tog je ljeta 1908. u Splitu odigrana prva vaterpolska utakmica u Hrvatskoj. To je nulta godina hrvatskog vaterpola, a Split mu je kolijevka. Iste je godine na Kvarneru, u Rijeci, utemeljen prvi vaterpolski klub Victoria, poslije nazvan Primorje, a po dalmatinskim su se gradovima osnivali »divlji«, neslužbeni klubovi.

Utakmice su se igrale u moru, i to, logično, samo ljeti, za toplih mjeseci. Nova je igra iz godine u godinu imala sve više poklonika, kako među igračima tako i publikom. No, daljnji je razvoj vaterpola izbijanjem svjetskog ratnog sukoba prekinut, no iznova se, ovaj put zauvijek, razbudio nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Otad se igrao organiziranije pa iz tog doba bilježimo nastajanje niza drugih klubova. Godine 1922. u Splitu je osnovan klub pod imenom Baluni, koji će dvije godine poslije biti preimenovan u Jadran. Na hrvatskom jugu 1923. utemeljena je jedna od kasnijih klupskih ikona ovog sporta u europskim razmjerima – dubrovački Jug. Godine 1937. utemeljen je splitski POŠK itd. Premda se vaterpolo u to doba razvijao u okrilju plivačkih saveza i klubova – što je, uostalom, i danas praksa u jakim europskim silama poput Španjolske i Italije, a konačno i na razini europske, odnosno svjetske organizacije (LEN i FINA) – međuratno je razdoblje vrijeme prvih institucionaliziranih i službenih vaterpolskih natjecanja.

Dana 23. srpnja 1921. na maksimirskom je jezeru odigrana prva vaterpolska utakmica u Zagrebu, u kojoj je domaći HAŠK svladao kombiniranu momčad Victorije sa Sušaka i splitskog Baluna (4:2). Točno tjedan dana poslije u Splitu je odigrana i prva javna vaterpolska utakmica nakon Prvog svjetskog rata (Balun – Firule, 5:1). Upravo u to doba organizirano je i prvo vaterpolsko prvenstvo ondašnje države, a prvi naslov prvaka godine 1921. pripao je klubu SSU iz Sombora, grada koji se danas nalazi u Srbiji, u Vojvodini, ali je u ono doba bio većinski, poslije i administrativno hrvatski. Ovaj podatak navodimo samo zato da bismo istaknuli činjenicu da je svih 20 državnih vaterpolskih prvenstava (od 1921. do 1940.) osvojio neki hrvatski klub. Najviše je naslova pripalo Jugu (14), a slijedili su SSU (3), Jadran (2) i Victoria (1). Posve logično jer vaterpolo je na europskom jugoistoku nastao u Hrvatskoj i ovdje bio najrazvijeniji. Hrvati su, zapravo, vaterpolu učili susjede u sklopu tadašnje države. Da ta tvrdnja nije pretenciozna, dokazuju i momčadi vaterpolske reprezentacije tadašnje Kraljevine Jugoslavije sastavljene redom o  Hrvata. U Bologni 1927. na 2. Europskom prvenstvu prvi su se put pojavili hrvatski vaterpolisti, istina ne pod svojim nacionalnim stijegom. Momčad je vodio i vođa puta bio Hrvoje Macanović, poslije proslavljeni sportski novinar.

Ta prva reprezentacija zaslužuje da joj se poimence navedu članovi: Dinko Fabris (Jug), Srećko Čulić (Jadran), Marko Dabrović (Jug), Ante Roje (Jadran), Nenad Popović (SSU Sombor), Mirko Mirković (Jadran) i Mirko Brajda (Jug). Samo koji dan prije putovanja u Bolognu prvi je put zaigrala vaterpolska vrsta ondašnje države. U Beogradu je svladana Poljska (8:0), momčad su činili samo igrači Juga i Jadrana, a strijelac prvoga gola bio je Ivo Dabrović (Jug). Između dva svjetska rata vaterpolska reprezentacija nije bilježila osobite rezultate, još manje je bila u borbi za medalje.

Najveći joj je uspjeh bilo 5. mjesto na Europskom prvenstvu u njemačkom gradu Magdeburgu 1934. kada je lokalni klub iz Magdeburga platio troškove puta i smještaja. Izgubili su od Mađarske (1:3), Belgije (0:3) i Nizozemske (1:3), ali dobili Francusku (2:1), Španjolsku (3:2), uz remi protiv Čehoslovačke (2:2). Pa i u to, nazovimo ga tako, »predškolsko doba hrvatskog vaterpola« bilo je pojedinaca koji bi skrenuli pozornost na sebe ozbiljnim dosezima najavljujući vrijeme u kojem prostor između Drave i Jadrana neće imati samo ponekog blistavog pojedinca, već – pravu momčad. Na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. još nismo imali momčad, ne za medalju, ali jesmo najboljeg na svijetu. Splićanin Miro Mihovilović službeno je bio proglašen najboljim vratarom olimpijskog turnira.

Dvije godine prije, na EP-u u Magdeburgu, proglašen je za najboljeg vratara Europe. Ako se pitate od koga vaterpolske gene vuku kasniji slavni splitski vratari (Z. Kačić, Posinković, Školneković, Rebić, Pavić), odgovor je od šjor Mihovilovića. U Berlinu 1936. imali smo još jednog »naj«, bio je to Ivo Giovanelli, najmlađi vaterpolist na Igrama. Bilo mu je tek 17 ljeta. Treba li uopće napominjati da su i na tim Olimpijskim igrama reprezentaciju činili samo Hrvati, igrači Jadrana i Juga?! S tutnjavom tenkova i topova te preletima vojnih zrakoplova koji su ispunili nebo nad Europom od 1939. do 1945. vaterpolo je, kao i sav sport, pao u drugi plan iako čak ni tada nije zamro. Štoviše, neposredno prije nego što se ratni stroj obrušio i na hrvatske prostore bilježimo prvu službenu utakmicu hrvatske vaterpolske reprezentacije. Bila je to momčad Banovine Hrvatske, sastavnog dijela tadašnje Kraljevine Jugoslavije, koja je pod imenom i zastavom Hrvatske 8. rujna 1940. nastupila u Szegedu protiv Mađarske (2:0 za Mađare), a uzvrat prijateljske utakmice odigran je tjedan dana poslije, 15. rujna 1940. u Splitu (3:2 za goste). U ratno pak doba povijesni zapisi bilježe utakmice vaterpolske vrste Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu, Bratislavi, Berlinu, pa čak i službeno članstvo u svjetskoj organizaciji vodenih sportova (FINA). No, i druga je zaraćena strana njegovala istu, vaterpolsku tradiciju, pa je tako partizanska vaterpolska momčad nastupala 1944. u oslobođenom Rimu s vojnim momčadima SAD-a, Velike Britanije i Francuske.

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata vaterpolska scena u Hrvata ne samo da se nastavila već i silno obogatila, uznapredovala. Sušačka Victoria promijenila je ime u Primorje, godine 1946. u Zagrebu je utemeljena Mladost, što će se tek poslije spoznati kao povijesni trenutak cijeloga ovog sporta. Taj je klub, naime, početkom ovog stoljeća službeno bio proglašen za najbolji klub 20. stoljeća. Nešto poslije nastao je i Medveščak, a u Splitu i treći veliki klub Mornar, koji je na početku bio klub Ratne mornarice. Na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. samo jedan reprezentativac Jugoslavije nije bio Hrvat, a ondje su pod trenerskim vodstvom Mire Mihovilovića igrali: Juraj Amšel, Veljko Bakašun, Ivo Giovanelli, Marko Brainović, Luka Ciganović, Božo Grkinić, Zdravko Ćiro Kovačić, Ivica Jobo Kurtini, Ivo Štakula i Saša Strmac.

Koliko je izrazita bila nadmoć hrvatskih klubova, trenera, igrača, cjelokupne organizacije i infrastrukture, rječito govori sljedeći podatak: na prvih 18 državnih prvenstava nove, sada komunističke Jugoslavije (od 1945. do zaključno 1962.) samo dvaput prvak nije bio neki hrvatski klub. Uspjelo je to crnogorskom Jadranu iz Herceg Novog, iz susjedstva Dubrovnika, godine 1958. i 1959. Preostali naslovi pripali su splitskom Jadranu (6), Mornaru (6), Jugu (3), Mladosti (1). Tek je početkom 60-ih godina izvan Hrvatske nastao neki velik klub. Bio je to beogradski Partizan iako je i on nastao na hrvatskim korijenima i znanju s obzirom na to da su u Beograd prebačeni trener Vlaho Orlić iz Dubrovnika (1958.), a od igrača Zoran Janković iz Mladosti (1963.), Korčulanin Duško Antunović (1966.), iz Šibenika Siniša Belamarić (1967.), a iz Splita Ratko Rudić (1971.).

Ono najbitnije što razlikuje razvojnu epohu hrvatskog vaterpola nakon Drugoga svjetskog rata u odnosu na prijeratno doba jesu medalje! Konačno su počeli pristizati, prvi, možda stidljivi, ali već i te kako stvarni, materijalni dokazi vrhunske kvalitete i ovom podneblju istinski urođene sportske nadarenosti. Poglavito kada je riječ o igri s loptom. Kao prvu medalju tako smatramo onu osvojenu na Europskom prvenstvu 1950. u Beču – brončanu. Slijedilo je prvo olimpijsko odličje u Helsinkiju 1952. Veličanstveno srebro iskovala su čak devetorica Hrvata. Uz onih šest iz Londona 1948. (Amšel, Bakašun, Brainović, Kovačić, Kurtini i Štakula), i trojica novih odličnika (Vlado Ivković, Lovro Radonić i Zdravko Ježić). Nije to ništa prema čak desetorici Hrvata, koliko ih je činilo reprezentaciju koja je na sljedećim Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. ponovno osvojila srebro: Juraj Amšel, Ivica Cipci, Tomislav Franjković, Vlado Ivković, Zdravko Ježić, Hrvoje Kačić, Zdravko Kovačić, Lovro Radonić, Marijan Žužej i Ivo Štakula. Odličjima osvojenima u tom desetljeću valja pridodati i dva srebra s kontinentalnih prvenstava, a svakako treba spomenuti i pojedince, jedinstvene u svjetskim razmjerima, koji su dotaknuli zvjezdane trenutke u tom razdoblju.

Riječanin Zdravko Ćiro Kovačić 50-ih je godina 20. stoljeća bio proglašen najboljim vratarom na svijetu, a Ivica Johan Cipci bio je prvi strijelac olimpijskog turnira u Melbourneu 1956. No, uz sportsko umijeće, naši su vaterpolisti osobito naglašeno njegovali hrvatsko domoljublje te otpor prema svim vrstama autoritarnih režima. Tako je Dubrovčanin Hrvoje Kačić, briljantan igrač, propustio OI u Helsinkiju jer je bio – u zatvoru! Iz političkih razloga. Naime, glasno je na ulicama Dubrovnika proslavljao pobjedu nogometaša zagrebačkog Dinama nad beogradskom Crvenom zvezdom. U to doba dovoljno da ga vlast uhiti, oduzme mu putovnicu i optuži za »hrvatski nacionalizam«. Drugi Dubrovčanin, Ivo Štakula nakon osvojenog olimpijskog srebra u Melbourneu 1956. prebjegao je, odnosno ostao među Hrvatima u Australiji ne želeći se više vratiti u komunističku državu. Na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. od 13 reprezentativaca Hrvata je bilo »samo« sedam. Dotad najmanja brojka, pa možda je i zato izostala medalja, odnosno ostalo se na korak do nje, na četvrtom mjestu. No, već na Igrama u Tokiju četiri godine poslije, po već ustaljenoj praksi, od 11 igrača (broj igrača u momčadi smanjen je odlukom FINA-e) Hrvata je bilo čak osam: Ozren Bonačić, Zoran Janković, Toni Nardelli, Frane Nonković, Vinko Rosić, Karlo Stipanić, Zlatko Šimenc i Ivo Trumbić. Učinak? Srebrna medalja, koračić do zlata. Reprezentacija, naime, nije izgubila ni jedan jedini susret na cijelom turniru, samo je jednom remizirala s Mađarima uz promašeni četverac Mirka Sandića u posljednjim sekundama utakmice. Kako sve do Igara u Barceloni 1992. u vaterpolu nije bilo finala, već se igralo turnirskim sustavom, o poretku je presuđivala gol-razlika, a tu su Mađari bili za gol bolji. Njima je pripalo zlato. Bila je to epoha veličanstvenog Tonija Nardellija, iznimno svestranog sportaša. Osim što je početkom 60-ih godina prošlog stoljeća bio ponajbolji vaterpolist na svijetu, bio je i sjajan jedriličar, odličan plivač. Na Mediteranskim igrama 1959. osvojio je, primjerice, dvije plivačke medalje i jednu vaterpolsku. Ta potonja, jasno, bila je zlatna.

Nakon gotovo puna dva poslijeratna desetljeća zastajkivanja, nadomak Olimpa, konac šezdesetih napokon je donio vrhunac. U sportu je vrhunac vrlo jednostavno imenovati. To je olimpijsko zlato. Ulazak u svijet besmrtnosti, klesanje svojeg imena u mramorni zid sportskog panteona. Taj se trenutak dogodio 1968. u Ciudad de Méxicu. Baš je tada u svoj punini sazrela prva zlatna generacija hrvatskih vaterpolista. Njezin je tvorac bio prvi trenerski genij s ovih prostora. Bio je to Aleksandar Coše Seifert, Zagrepčanin koji je upravo u to doba, potkraj 60-ih godina 20. stoljeća vodio vjerojatno i najbolju postavu zagrebačke Mladosti koja je u pet godina bila čak četiri puta prvakom Europe: 1967., 1968., 1969. i 1971. Pola je stoljeća proveo u vaterpolu, odgojio plejadu igrača uspješnih kao što je i sam bio. No, bio je i trener, sudac, dužnosnik.

Prije Mladosti učinio je senzaciju s Medveščakom – 1966. uveo ga je u Prvu ligu – no prethodno je osvojio i Zimsko prvenstvo Jugoslavije. Ostao je to jedinstven slučaj u povijesti bivše države da je neki drugoligaš uspio osvojiti naslov nacionalnog prvaka. Seifert je na Igre u Meksiko poveo 11 igrača, među kojima je bilo osam Hrvata: Ozren Bonačić, Zdravko Hebel, Zoran Janković, Ronald Lopatny, Miro Poljak, Karlo Stipanić, Uroš Marović i kapetan Ivo Trumbić. U momčadi su još bili Đorđe Perišić, Mirko Sandić i Dejan Dabović. Da, bio je ondje i 12. igrač, za svaki slučaj. Neki nadareni klinac, a zvao se Ratko Rudić. Jedan od junaka turnira i prvog, povijesnog olimpijskog zlata bio je nedvojbeno i vratar Karlo Stipanić zvani Džingo, rodom Crikveničanin. Tako ga je nazvao najbolji mu prijatelj Ozren Bonačić zbog blago kosih očiju ili izgleda koji je podsjećao na Džingis-kana. Džingo je između vratnica doista bio nedodirljivi vladar poput velikoga mongolskog vojskovođe.

U posljednje dvije utakmice natjecanja Stipanić je obranio čak dva četverca Mađarskoj (8:6), pa onda i tadašnjem SSSR-u (13:11 u produžetku). Stipaniću je najmanje smetala sasvim nova lopta koja se pojavila u vaterpolu. Umjesto kožnate, teške i tvrde, stigla je žuta plastična, brza kao metak. Džingov najbolji prijatelj Ozren Bonačić, mnogima poznatiji samo kao Bone, ali za dobre prijatelje Pluton zbog karakteristična hoda nalik na onaj junaka iz tada popularnih crtanih filmova, bio je drugi veliki oslonac te olimpijske momčadi. Velik i po centimetrima, čak 199, ali i po kilogramima, »samo« 130. U prebogatoj igračkoj karijeri, uz olimpijsko zlato u Meksiku, izdvajamo i srebro s Igara u Tokiju 1964., jednu brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu te čak tri na europskim prvenstvima. No, Bonačić se osobito ističe uspjesima, a još više odanosti Mladosti. S tim je klubom osvojio četiri naslova prvaka Europe, ali i jedan kao posuđeni igrač Partizana 1964.

Nakon što je završio igračku karijeru, još je jednom bio najbolji u Europi 1996. kada je osvojio europski Superkup, a tri godine poslije i ondašnji Kup pobjednika kupova. U čak pet navrata dolazio je u Mladost, u pravilu onda kada bi »zagustilo«. Kraj šezdesetih bila je zlatna epoha zagrebačkog vaterpola. Mladost kao nikada prije ni poslije nije bila toliko »nakrcana« reprezentativcima, blistavim pojedincima koji su igru iz kluba samo prenijeli u reprezentaciju. Jedinstven je, recimo, bio Miro Poljak, najbolji strijelac tadašnje reprezentacije, prvi strijelac olimpijskog turnira u Ciudad de Méxicu koji je čak četiri puta bio proglašen najboljim strijelcem u Europi! Bio je izvanredno duhovit. Humorom je, tijekom cijele svoje karijere, odgovarao na sve životne izazove, a ni posljednjih ga godina, kada se zlopatio zbog teške bolesti, nije napuštao. Nije se dao. Štoviše, smješkao se bolesti u lice i zbijao crne šale na svoj račun. Poljaku ili Žmegi, kako su ga zvali, na svoj način bio je vrlo blizak Ronald Lopatny. Čak su i rođeni iste godine, sa samo 16 dana razlike – Poljak je rođen 3. rujna, a Lopatny 19. rujna 1944. Roni Lopatny bio je pravi zagrebački fakin, u pozitivnom smislu te riječi, a u ljetopise hrvatskog, ali i vaterpola u ondašnjoj Jugoslaviji, upisao se kuriozitetom. On je jedini igrač u povijesti koji je postao reprezentativac, štoviše otišao na Olimpijske igre, a igrao je u Drugoj ligi! Lopatny je bio član Naprijeda (poslije Medveščaka). Nakon završetka igračke karijere u svojem je restoranu u središtu Zagreba okupljao jet-set iako je to, kako je govorio, više bila posljedica njegova tadašnjeg braka s poznatom pjevačicom Terezom Kesovijom.

Početkom sedamdesetih godina uvedena je važna novina u organizacijsku strukturu hrvatskog vaterpola. Naime, u svibnju 1971. u Splitu je održana Osnivačka skupština Hrvatskoga vaterpolskog saveza. Vaterpolisti su se konačno odvojili od Plivačkog saveza, u čijem su sastavu bili pola stoljeća, od 1921., kao svojevrsna podsekcija. Godinu dana poslije, u olimpijskoj 1972., put Münchena je pošla ekspedicija od 11 igrača, među kojima osam Hrvata: Duško Antunović, Siniša Belamarić, Ozren Bonačić, Ratko Rudić, Ronald Lopatny, Uroš Marović, Zoran Janković i Karlo Stipanić. Nije obranjeno zlato, niti je osvojena medalja. Zastalo se na petoj stubi konačnog poretka. Godine 1973. organizirano je prvo Svjetsko prvenstvo u plivanju i vaterpolu na kojem je ondašnja momčad južnoslavenske države bila brončana, a taj su turnir, svatko na svoj način, obilježila dva Šibenčanina – Siniša Belamarić, odnosno Ante Lambaša. Jedan u bazenu, drugi uz bazen.

Siniša Belamarić bio je, naime, najbolji strijelac prvog Svjetskog prvenstva, ali nije to bilo ni osobito čudo. Tri godine prije, 1970., pod svoje ga je skute iz rodnoga grada uspio pridobiti moćan beogradski Partizan, koji mu je čak dao i stan samo da ne prijeđe u Mladost. Premda, možda su Zagrepčani i sami krivi jer je Belamarić u Beograd prešao kao najbolji strijelac Druge lige kada su se za njegove usluge raspitivali svi klubovi – osim Mladosti! Silan talent, međutim, u reprezentaciji nisu pratile i medalje. Najveći uspjesi bile su mu dvije bronce sa SP-a 1973. i 1978. No, uz Belamarića, možda je znakovitije ono što je slijedilo – da je direktor turnira na SP-u u Beogradu 1973. bio najuspješniji hrvatski vaterpolski dužnosnik u svjetskim razmjerima. To je Ante Lambaša, Šibenčanin koji je 1963. potaknuo Kup prvaka ili današnju Ligu prvaka, bio u uredu LEN-a, od 1968. do 1972. predsjedao Tehničkim vaterpolskim odborom LEN-a, a odlična organizacija SP-a u Beogradu lansirala ga je u sam svjetski vrh. Godine 1978. izabran je za dopredsjednika FINA-e, od 1980. do 1984. bio je predsjednik FINA-e, a od 1982. do 1986. godine i predsjednik LEN-a. Jedini u povijesti koji je istodobno bio predsjednik svjetske, ali i europske organizacije vodenih sportova!

Lambaša bi znao kazati: »Dostojevski je rekao da su svi velikani ruske književnosti izašli iz Gogoljeve kabanice, a mi pak, aludirajući na te riječi, možemo istaknuti kako su sve vaterpolske zvijezde s ovih prostora izašle iz Orlićeve kabanice.« Dubrovčanin Vlaho Orlić, rodom iz Kotora, koji je većinu života proveo u Beogradu, iznimno je važno oblikovao vaterpolo u bivšoj državi, glede stručnog
rada, trenerskog posla. Vrstan strateg, iako bez zlata s reprezentacijom, ali zato s čak šest naslova europskih prvaka s Partizanom, uvelike je oblikovao trenerski opus, izučio plejadu kasnijih vrsnih trenera poput naših Ratka Rudića, Duška Antunovića, Brune Silića, ali i Crnogorca Petra Porobića, pa iz Srbije Nikole Stamenića, Nenada Manojlovića…

Vratimo li se u sedamdesete godine prošlog stoljeća, ipak valja zamijetiti kako rezultatski one nisu bile na razini prethodnog desetljeća. Nakon petog mjesta u glavnome bavarskom gradu, i sljedeće su Olimpijske igre okončane istim plasmanom. Bilo je to na Igrama u kanadskom gradu Montrealu 1976., na kojima je nastupalo osam hrvatskih vaterpolista: Duško Antunović, Siniša Belamarić, Ozren Bonačić, Zoran Kačić, Đuro Savinović, Uroš Marović, Boško Lozica i Damir Polić. Pridodamo li tome i nesretnu epizodu s poništenim rezultatima reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u kolumbijskom gradu Caliju 1975. zbog navodnog dopinga (poslije je optužba odbačena) Ratka Rudića, sedamdesete su zapravo, pokazalo se poslije, bile svojevrsni intermezzo za ono što je slijedilo u osamdesetima. Zapravo, vjerojatno najsjajniji trenutak sedamdesetih godina prošlog stoljeća smjestili bismo u jedan od najmanjih klubova.

Najmanjih samo po veličini grada iz kojeg dolazi, ne i tradiciji. Korčulanski plivački klub ili, jednostavnije, KPK 1978. osvojio je Kup pobjednika kupova Europe. Do današnjeg dana nikad manje mjesto u Europi (3 000 stanovnika u ono doba) nije imalo pobjednika nekog europskog kupa u nekom od velikih loptačkih sportova. Do tog ljeta Korčula je bila samo grad Marka Pola, od 1978. postala je i grad Duška Antunovića, Slobodana Trifunovića, Boška Lozice… Upravo je Boško Lozica – inače svestrani sportaš koji obožava stolni tenis, koji još drži školski rekord u bacanju kugle na Korčuli, no koji najviše voli pogledati, ne vaterpolo, već košarku – imao presudnu ulogu u osvajanju Kupa kupova. Rasni strijelac i odličan asistent, vrlo se brzo našao na meti najvećih klubova pa je njegov prelazak u Jug 1979. i borba Partizana bila tada velika sportska afera. On je pak uzvratio potpisavši za jugaše pa je 1980. sudjelovao u povijesnom prvom naslovu europskog prvaka za klub iz Dubrovnika. Drugi veliki Korčulanin najveće je uspjehe postizao s klubovima, ne s reprezentacijom. Duško Antunović kao igrač triput je bio prvak Europe s Partizanom, a dvaput brončani na EP-ima.
Trenersku je karijeru briljantno počeo s KPK i njihovim jedinim europskim trofejom 1978., a okrunio je u Mladosti dvama naslovima prvaka Europe i jednim Superkupom. U hrvatsku vaterpolsku povijest ušao je i kao prvi naš izbornik.

U Splitu je pak sedamdesetih blistao još jedan igrač koji je bitno odredio svoju vaterpolsku epohu. Damir Polić dva je desetljeća igrao prvoligaški vaterpolo, od toga je matičnom POŠK-u podario većinu, 17 godina, i to onih kada je bio na vrhuncu, najjači, najmlađi. Kada je sa Zente otišao, nije želio ni u jedan suparnički klub, već se otisnuo preko Jadrana u Italiju. Zanimljivo, taj je zlatar po struci u vaterpolu imao samo jednu manu. Nije mogao do zlata! Ima olimpijsko srebro iz Moskve 1980., pa srebrne kolajne s dva europska prvenstva (1974. i 1977.), čak i srebro s Mediteranskih igara (1975.), dvije bronce sa svjetskih prvenstava (1973. i 1978.), pa broncu s EP-a u njegovu Splitu (1983.). Istina, postoji jedno zlato, mediteransko iz Splita 1979. No, zato je s POŠK-om, iako bez naslova državnog prvaka, osvojio dva Kupa kupova Europe (1981. i 1983.) i europski Superkup (1983.). Razmeđe dvaju desetljeća obilježio je velikan s jadranskog juga, dubrovački Jug, osvajanjem svojeg prvog naslova prvaka Europe 1980. U postavi Gospara za povijest najmanje su trojica zadužila klub i reprezentaciju (Božo Vuletić, Goran Sukno i Veselin Đuho), a četvrti je, istina, ostavio trag u nacionalnoj momčadi, ali ne toliki kao u Jugu.

Pa ipak, Luko Vezilić, jer o njemu je riječ, i danas je za mnoge u Gradu pojam igrača s brojem 1 na kapici. U konkurenciji vratara poput Mare Balića, Frane Vićana, Marka Bijača, to je silan kompliment. Veselin Đuho, jedan od najtrofejnijih jugaša, kaže da ga je baš Vezilić proslavio svojim nestvarno točnim, kao dalekometni projektil preciznim, dugačkim proigravanjima u kontru. No najdojmljiviji je bio na golu, a posebice po vrlo visokom iskakanju iz vode. Nerijetko bi ga treneri zafrkavali da ne iskače toliko jer će mu jednom netko dati gol – kroz noge! Vidra u vodi, olimpijski srebrnjak iz Moskve 1980., vjerojatno bi u karijeri osvojio još pokoju »kantu«, igrao četiri-pet vrhunskih sezona, da ga u dobi od 32 godine 1980. nije sustigla ozljeda oka pa je tako prekinuta blistava karijera.

Izuzmemo li klupske uspjehe Juga, ali i POŠK-a, početak osamdesetih ni po čemu nije dao naslutiti da se negdje daleko na pučini valja dotad najveći i najsnažniji val hrvatskog vaterpola. Naime, ulazak u, pokazat će se, zadnje desetljeće postojanja dotadašnje države bio je sve samo ne miran, idiličan i uspješan. Počelo je tragedijom kod Dubrovnika, u kolovozu 1981., kada je u prometnoj nesreći poginuo tadašnji izbornik Tripun Ćirković, ni mjesec dana uoči početka Europskog prvenstva u Splitu. Četvrti na Poljudu, zatim tek sedmi na Svjetskom prvenstvo u Ekvadoru, pa ponovno bez medalje i na sljedećem EP-u u Rimu 1983.; stvorila se kritična masa koja je »otpuhala« izbornika Antu Milu Nakića, a onda… Onda je došao ključni trenutak. Za izbornika je postavljen Ratko Rudić. Veliko igračko ime, ali sa slabašnim dotadašnjim trenerskim rezultatima i iskustvom. Usudili bismo se čak reći kako su tadašnji vaterpolski čelnici odlučili vruć kesten ubaciti u ruke mladom treneru.

Ako se opeče, dakako, smijenit će ga, bude li obratno, opet su pobjednici pred javnosti jer će se moći pohvaliti kako daju prilike mladima. Čak je i ondašnja sportska javnost, publika, lagano dignula
ruke od vaterpolista jer previše je vremena proteklo od velikog uspjeha nacionalne vrste. Ratko Rudić na Olimpijske igre u Los Angeles 1984. od ukupno 13 igrača odveo je čak osam Hrvata: Božo Vuletić, Goran Sukno, Veselin Đuho, Zoran Roje, Milivoj Bebić, Perica Bukić, Deni Lušić i Tomislav Paškvalin.

U kvalitativnom pogledu, vaterpolski je turnir zbog bojkota bio slabiji za neigranje SSSR-a, Mađarske i tada vrlo jake Kube. Reprezentacija tadašnje Jugoslavije »pomela« je sve suparnike odigravši
neodlučeno samo posljednji susret sa SAD-om. Tada im je i remi bio dostatan za zlato koje je, unatoč vodstvu Amerikanaca, ostvareno (5:5) pred točno 4 120 gledatelja. U ono doba puno za vaterpolo.

Tomislav Paškvalin, jedini Zagrepčanin u tom sastavu, visoki centar, zavapio je nakon dolaska »kako se nada da će ovo olimpijsko zlato biti motivacija i za uspon zagrebačkog vaterpola.« To se poslije i dogodilo, ali neovisno o tome što u njemu nije sudjelovao, popularni Paškva ušao je u povijest vaterpola u hrvatskoj metropoli kao jedini zagrebački vaterpolist s dvije zlatne olimpijske medalje. Naime, nakon Kalifornije, Paškvalin je isti pothvat ponovio i u Seoulu 1988. Kada tomu pridodamo i naslov svjetskog prvaka iz Madrida 1986., dobivamo jednog od najzlatnijih hrvatskih vaterpolista uopće. Usto, Paškvalin je i jedan od predvodnika igranja tzv. povratne lopte od centra prema vanjskoj liniji. Podosta nakon igračke karijere, neko je vrijeme bio i pomoćnik ministra
sporta.

Ono što je Paškvalin u glavnom gradu, to je pak Deni Lušić u »najsportskijem gradu na svitu«, kako tepaju Splitu. Deni Lušić jedini je splitski sportaš s dvije zlatne olimpijske kolajne! Isticati se po ovome u gradu koji je dao Gorana Ivaniševića, Tonija Kukoča, Dina Rađu, Đurđicu Bjedov, Blanku Vlašić, Ivana Balića, veslače, jedriličare, nogometaše… to znači, jednostavno, uspjeti. Manje je pak znano da su ga u mladosti godinama vrbovali za svoj sport treneri Jugoplastike, odnosno današnjega Košarkaškog kluba Split. Deni Lušić u igračko je doba bio i silan mamac ženske publike, koja bi ispunjavala tribine samo ne bi li ga vidjela. Problem je bio za suparnike, koji ne bi uspjeli vidjeti kada bi im Deni oteo loptu. Jedan od najboljih naših braniča, usto i pakleno brz plivač sjajna šuta.
U plejadi Ratkovih kalifornijskih zlatnika, nakon Zagreba i Splita, valja se spustiti do Dubrovnika zbog jednog igrača, za kojeg kažu da je tada igrao vaterpolo kakav se igrao tek 20 godina poslije.

Goran Sukno bio je, smatraju mnogi, ispred svojeg vremena. Po sportskoj inteligenciji, igračkoj lucidnosti, bezvremenskim potezima. Olimpijski pobjednik iz Los Angelesa, ali i svjetski prvak iz Madrida. Od 1980. do 1985. Jug je osvojio pet naslova državnog prvaka uz jednu europsku krunu i dva nacionalna kupa. To je umnogome temeljeno baš na njegovoj igri. Nakon završetka igračke karijere, uspio je u nečemu što je bilo malo vjerojatno. Kao direktor Juga (1996. – 2012.) bio je čak i trofejniji nego u dane kada je nosio kapicu na glavi. Donekle je slična i priča Splićanina rodom, a Riječanina u srcu i duši, jednog od najvećih igrača u po-vijesti riječkog Primorja. Zoran Roje dugi je niz godina, sve do recentnih uspjeha kluba s Kantride, bio jedini igrač koji je osvojio trofeje za taj klub, dva nacionalna kupa – jedan kao igrač (1979.), drugi kao trener (1995.). U Los Angelesu je odigrao svoje posljednje utakmice za reprezentaciju, a nakon 17 godina igranja u Primorju, otišao je u Italiju, gdje ga i danas drže za jednog od najboljih stranaca u povijesti Serie A.

Taj mirni gospodin sportskih manira, dugo je bio i direktor riječkog kluba, a jedno vrijeme i hrvatski izbornik. Ako je olimpijsko zlato iz Kalifornije 1984. unijelo dašak euforije i slavlja na krilima jedne od najvećih generacija hrvatskog vaterpola svih vremena, onda je sljedeći turnir, Svjetsko prvenstvo u Madridu 1986., vaterpolu donijelo kultni status u povijesti sporta uopće. Rudić je u španjolsku prijestolnicu odveo momčad u kojoj su od Hrvata bili Perica Bukić, Deni Lušić, Veselin Đuho, Dubravko Šimenc, Goran Sukno, Tomislav Paškvalin i bokeljski Hrvat Mirko Vičević. U vreloj španjolskoj noći pred 5 000 ljudi na tribinama, u utakmici za Guinnessa, finalu koje se igralo dulje od dva sata ili osam puta po tri minute produžetaka! Kao nikada prije ni poslije u povijesti. Na koncu, poraženi su Talijani (12:11). Sad već epskim pogotkom Igora Milanovića četiri desetinke sekunde prije kraja na dodavanje Dubravka Šimenca. Prvi put u povijesti reprezentacija  tadašnje države, ali to znači i hrvatski vaterpolisti, postali su prvaci svijeta!

Uspjeh je to veći ako se spomene podatak da na prvenstvo u Madridu izbornik Rudić nije uopće poveo Milivoja Bebića, koji je tada bio uvjerljivo najbolji strijelac i igrač na svijetu. Milivoj Bebić bio je pakleni stroj za golove kakav nikada nismo imali. Svjetski je rekorder u broju golova na jednoj utakmici. Postigao ih je čak 28 protiv Gvatemale na Univerzijadi u Kobeu 1985. Toliko nestvarno da je pokvario i japansku elektroniku jer za takvo što semafor nije bio programiran. Rekorder je bivše države sa 620 golova u sedam godina igranja za reprezentaciju. U prosjeku 90 golova godišnje. Bio je najbolji strijelac na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984., na SP-u u Guayaquilu 1982., na EP-u u Sofiji 1985. Službeno ga je FINA triput proglasila najboljim vaterpolistom na svijetu: 1982., 1984. i 1985. U ljeto 1986. potpisao je za talijanski Volturno za milijun ondašnjih njemačkih maraka. Prvi milijunaš među vaterpolistima! Nakon igračke karijere bio je uspješan sportski direktor POŠK-a (prvak Europe 1999.), od 1996. član je Upravnog odbora HVS-a, a od 2017. član Tehničkog vaterpolskog odbora FINA-e.

Kraj osamdesetih godina 20. stoljeća vrlo pak jasno, nevezano za zbivanja u bazenu, naznačuje velike, tektonske promjene. Ne u vodi, ne u sportu, već u državi i društvu. Bilo je to vrijeme kad se osjećala sloboda, ali su i sve glasnije bile prijetnje i zveckanje oružjem. Južnoslavenska ideja i država koja ju je promicala brojile su svoje posljednje dane, a od nje će se vaterpolisti za sam kraj oprostiti još dvjema, najsjajnijim medaljama. Najprije obrana olimpijskog zlata, u Seoulu 1988., u koji je Ratko Rudić posljednji put u izborničkoj ulozi odveo momčad u kojoj su bila osmorica Hrvata:
Deni Lušić, Dubravko Šimenc, Perica Bukić, Veselin Đuho, Mislav Bezmalinović, Mirko Vičević, Tomislav Paškvalin i Renco Posinković. Bio je to ujedno turnir na kojem je posljednje reprezentativne utakmice odigrao još jedan velikan, poslije službeno proglašen za najboljeg sportaša Dubrovnika u 20. stoljeću – Veselin Đuho.

To što je netko bio kapetanom momčadi u kojoj su bili Paškvalin, Lušić, Šimenc, Bukić, ali i Šoštar, Milanović, Andrić, dovoljno govori o ugledu i statusu koji je kod suigrača uživao Đuho. Nešto što se ne kupuje, nego stječe. Imao je samo 19 godina kada je debitirao u reprezentaciji, s 20 je već bio klupski prvak Europe. No, nisku uspjeha nastavio je i poslije kao trener, a kruna je svakako bilo Jugovo osvajanje naslova prvaka Europe 2001. No, uoči raspada države razbudio se i vaterpolski Zagreb pa je tako 1989. i 1990. dva naslova europskoga klupskog prvaka osvojila Mladost, prve nakon dva desetljeća. Sljedeće godine, prvih dana siječnja, održano je Svjetsko prvenstvo u australskom gradu Perthu; bilo je to posljednje veliko natjecanje i nastup pod zastavom iste države. Izbornik Nikola Stamenić u Australiju je poveo momčad u kojoj je bilo šest Hrvata: Perica Bukić, Dubravko Šimenc, Vitomir Padovan, Mislav Bezmalinović, Mirko Vičević i Renco Posinković. Nakon olimpijske krune, obranjen je i svjetski naslov, potom je spušten zastor. Već nekoliko dana nakon SP-a u Perthu, tadašnji predsjednik VS-a Jugoslavije, Hrvat Celestin Sardelić podnio je ostavku.

U srpnju 1991. hrvatski su igrači nastupili za dotadašnju državu na Mediteranskim igrama u Ateni i FINA kupu u Barceloni (dva srebra). No 5. kolovoza 1991. Hrvatski vaterpolski savez, pod predsjedanjem Vlade Kobešćaka, istupio je iz saveza dotadašnje države, osamostalio se, a već su sljedećeg dana igrači koji su trebali nastupati na EP-u u Ateni otkazali nastup u reprezentaciji strane im države. Bili su to Perica Bukić, Mislav Bezmalinović, Dubravko Šimenc, Renco Posinković i Anto Vasović. Hrabro i neizvjesno? Ne, već jedino ispravno. U uvjetima ratne agresije na Republiku Hrvatsku, nakon što su prethodno iscrpljeni svi mirotvorni pokušaji za izbjegavanje prolijevanja krvi, jedino što su svi hrvatski sportaši mogli učiniti u tim, za njihov narod i domovinu sudbonosnim trenutcima, bilo je priklanjanje hrvatskom barjaku. No, to je bilo jamačno i ispunjenje onih davnašnjih želja splitskih entuzijasta na Bačvicama s kapicama crvene i bijele boje – da odsad vaterpolisti svoju snagu, znanje i umijeće pronose svijetom konačno pod imenom i znamenjem svoje domovine, samostalne Hrvatske.

Vodstvo Hrvatskoga vaterpolskog saveza pod prvim predsjednikom Vladom Kobešćakom nije uspjelo u prvotnom naumu, a to je izboriti dodatne kvalifikacije za nastup već na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. Igrama na kojima bi Hrvatska imala što prikazati i sigurno biti jedan od favorita za medalju. Ono što nije omogućeno reprezentaciji, jest klubovima koji su na tom polju pokazali moć i značenje hrvatskog vaterpola. Splitski je Jadran 1991. i 1992. zasjeo na kontinentalni tron pod trenerskom palicom Nevena Kovačevića, vizionara koji je u drugom desetljeću ovog stoljeća preuzeo skrb o mlađim dobnim kategorijama u Hrvatskoj. Za prvi Jadranov naslov splitskom je klubu Mladost solidarno ustupila Bukića i Šimenca, koji su bili najveće zvijezde zagrebačkog kluba. Tako su hrvatski klubovi četiri godine zaredom bili vladari europskog vaterpola, od 1989. do 1992. Po dva trofeja Mladosti, odnosno Jadrana! Splićani su do svojega prvog naslova prvaka Europe bili primorani proputovati ukupno 35 000 kilometara autobusom po Starom kontinentu jer im zbog rata nije bilo dopušteno igrati u svojem gradu. Osobito je emotivno bilo međuhrvatsko finale Kupa prvaka Jadran – Mladost 1992.

Prvo pak veliko službeno natjecanje na kojem je nastupila hrvatska seniorska vrsta bilo je Europsko prvenstvo u Sheffieldu 1993. pod ravnanjem izbornika Duška Antunovića. Nije završilo baš sretno s obzirom na to da je iznenađujuće Rumunjska slavila u četvrtfinalu. Valjalo je očito preboljeti dječje bolesti a one su za nama bile u ljeto 1996. Te je godine Mladost i sedmi put postala prvakom Europe kao nitko prije nje, a izbornik Bruno Silić na Olimpijske igre u Atlantu odveo je sljedeću momčad: Siniša Školneković, Zdeslav Vrdoljak, Joško Kreković, Dubravko Šimenc, Ognjen Kržić, Ratko Štritof, Renato Vrbičić, Damir Glavan, Tino Vegar, Perica Bukić, Igor Hinić, Maro Balić i Vjekoslav Kobešćak. Hrvatski stjegonoša na otvaranju Igara u Atlanti bio je baš vaterpolist, hrvatski kapetan Perica Bukić. Ti su mladići u Lijepu Našu donijeli prvu olimpijsku momčadsku medalju, tjedan dana prije zlata rukometaša. Četvrtfinale protiv SR Jugoslavije (8:6) bila je ljepotica turnira nabijena  emocijama, a kada su one posrijedi, onda je tu neupitno ime – Dudo.

Dubravko Šimenc, jedan od najboljih, ne samo hrvatskih već i svjetskih vaterpolista svih vremena te jedan od najsnažnijih šutera u povijesti ovog sporta, osvojio je olimpijsko zlato i srebro, dvaput je bio svjetski prvak, a čak četiri puta europski doprvak. Klupski je prvak Europe bio dvaput s Mladosti, jednom s Jadranom. Jedan je to od rijetkih primjera u sportu da je sin nadmašio slavnog oca. Naime, tata Šimenc ima olimpijsku kolajnu, ali samo jednu, a i ta je srebrna. Dudo je bio drugi vaterpolist hrvatski stjegonoša na otvaranju Olimpijskih igara u Ateni 2004. U polufinalu Atlante čekala je Rudićeva Italija (7:6 u produžetku), a tu je onda valjalo biti bolji i od sudaca, a u finalu… U njemu na našoj klupi nije bilo u polufinalu isključenog izbornika Silića, ali je bilo malo previše dekoncentracije. Dovoljno da Španjolci slave za zlato. Potpuno neočekivano u odnosu na svu tradiciju i iskustvo, olimpijsko srebro nije nam donijelo ni mira i staloženosti, ali ni sustavnosti u radu nacionalne vaterpolske organizacije. To će se očitovati u sljedećih desetak godina, u kojima su tek još u dva navrata osvojene medalje, obje srebrne i obje na europskim prvenstvima, u Firenci 1999. i Kranju 2003. Sve između toga, nažalost, bilo je ispunjeno neuspjesima i podbačajima, barem kada govorimo o reprezentaciji jer klubovi su se svako malo uspinjali na tron: Mladost 1999. s trenerom Ozrenom Bonačićem osvaja Kup kupova; POŠK iste godine postaje prvak Europe, i to na čudesan način, a do toga je momčad doveo Dragan Matutinović, od 2017. izbornik ženske vrste; Mladost 2001. s trenerom Brunom Silićem osvaja Kup LEN; Jug 2001. i 2006. postaje prvak Europe pod vodstvom trenera Veselina Đuhe te Emila Nikolića. Još su teže objašnjivi neuspjesi reprezentacije kada se zna da je ovo podneblje cijelo vrijeme »izbacivalo« vrhunske igrače planetarne klase.

Siniša Školneković, hrvatska hobotnica, jedan je od takvih. Izdanak nadaleko poznate splitske vratarske škole (iako je rođen u Varaždinu), osvajač olimpijskog srebra u Atlanti i europskoga u Firenci. Karijeru je počeo kao 13-godišnji dječak; bio je centar i išlo mu je to. »Trpao« je suparničku mrežu kao od šale, ali su, na sreću, neki mudri treneri uvidjeli da »mali ima vratarskog mota« te ga postavili među vratnice. Sve je ostalo povijest. Baš kao što povijesti ove igre pripada i datum 12. studenog 2002. Tog je dana na bazenu uza Savu odigrana oproštajna utakmica Perice Bukića, Hrvatska – svijet. Kraj, ali samo jednog dijela karijere budućeg člana Kuće slavnih i čelnog čovjeka hrvatskog vaterpola.

Čak 40 seniorskih velikih trofeja i medalja još ga i danas, u poplavi natjecanja, čini jednim od najtrofejnijih vaterpolista na svijetu. Imao je samo 18 godina kada ga je Rudić poveo u Los Angeles skrivajući od novinara da je slomio prst. Mali je prst učvrstio zlatom. Sa svakom daljnjom godinom, igrao je sve važniju ulogu, preuzimao odgovornost, bio produžena trenerova ruka. Istodobno kreator i realizator, motivator, ali kada treba, i onaj koji smiruje. Hladne glave, a vruća srca. Primjer sportaša kojeg bi u momčadskom loptačkom sportu poželio svaki trener. Izašao je 2002. iz bazena, ali nikada se nije udaljio od njega, što se za nastavak sage o hrvatskom vaterpolu pokazalo ključnim.

Takav je bio kraj te godine, no početak bismo najradije izbrisali. Prve dane siječnja 2002. kada nas je napustio Bruno Silić, osvajač prve hrvatske vaterpolske medalje u seniorskoj konkurenciji.Vječno nasmijano lice iz kojeg je isijavao vedar duh stručnjaka koji je u trenerske vode uskočio s 20 godina! Jer su mu liječnici zabranili igranje. No, nisu hrvatski vaterpolo samo veliki igrači, treneri i predsjednici. Velikane smo imali i u ljudima u bijelom, sudcima. Svakako najveći bio je Željko Klarić. Sudio je pet puta na Olimpijskim igrama te pet puta na svjetskim prvenstvima, devet puta na europskim prvenstvima, šest puta u finalu Kupa prvaka i Kupu kupova, tri puta u finalu Kupa LEN, četiri puta u europskom Superkupu. Najboljim sudcem na svijetu proglašen je 1998. i 1999. Tako stigosmo do jeseni 2004., godine koja je bila prekretnica u našem vaterpolu. Perica Bukić izabran je za predsjednika, a okružen najbližim suradnicima, Duškom Klisovićem, Goranom Suknom, Milivojem Bebićem i Zoranom Rojom, uspio je u domovinu vratiti Ratka Rudića, koji je 16. prosinca 2004. postao hrvatskim izbornikom. Nakon dvije godine uigravanja, u osvit 100. rođendana hrvatskog vaterpola, zakoračili smo u eru u kojoj još živimo. U najtrofejnije i najuspješnije razdoblje u povijesti hrvatskog vaterpola.

Ušli smo u – zlatno desetljeće!

NAJČITANIJE OBJAVE

KK Amfora – triple-double i 262 koša ?!

Tripl-dabl (engleski: triple-double) košarkaški je izraz koji označava postignuće kad igrač u utakmici ostvari dvocifreni učinak (deset ili više) u tri kategorije od pet mogućih. Kategorije su: poeni, skokovi, asistencije, ukradene lopte i blokade. Možda...

FITNESS STUDIO WOLF

FITNESS STUDIO WOLF – Novo IN mjesto za vježbanje u Baškoj Vodi Za sve zaljubljenike u sport i vježbanje, rekreativce, napredne vježbače, početnike, ali i...

Paklena ČETVORKA !

Broj 9. Luka Radalj 2002 godište / 186cm. Jedan od mlađih igrača ali vrlo bitan kotačić ekipe. Igra na poziciji 1 & 2 te svojim...

HAJDUKOVA aplikacija

Skinite i koristite Hajdukovu aplikaciju, time donosite Klubu izravnu novčanu korist, a sebi popuste... a uz to je još tijekom listopada i akcija kojom...