Zmaj je kroz povijest uvijek bio dio makarskog, radničkog i poštenog življa. Neka tako bude i u budućnosti!
Svaka obljetnica Nogometnog kluba Zmaj ujedno je prigoda za sjedokose Makarane da ožive uspomene na minule dane i godine, na mnoge nogometne okršaje i pobjede, zbog kojih je upravo meni – kao najstarijem živućem nogometašu i dugogodišnjem funkcionaru ovog renomiranog sportskog kluba – palo u zadatak da napišem ovaj vrijedni uvod odajući time i priznanje brojnim generacijama nogometnih zanesenjaka koji su najljepše godine života utkali u bogatu povijest ovog sportskog miljenika našega grada. A sve je počelo u 10 danu srpnja mjeseca 1921. godine, kada je grupa entuzijasta osnovala u šumi Osejava makarski nogometni klub oličen u imenu ZMAJ, mitološkog bića neizmjerne snage, hrabrosti i izdržljivosti.
Klupska svijetla tradicija najbolje je jamstvo da će mladi krenuti stopama svojih prethodnika, koji im mogu biti uzori i od kojih imaju što naučiti. U više od osam i pol desetljeća dugoj povijesti prošli smo, kao i svaki sportski kolektiv, uspone i padove, ali svi skupa možemo biti ponosni na dosada prijeđeni uspješni sportski put. Jedna mala grupa zanesenjaka – entuzijasta samoinicijativno se sastala 10. srpnja 1921. godine u šumici Osejava i osnovala drugi klub u našem gradu pod imenom Radnički nogometni klub Zmaj – Makarska. Od tada je proteklo više od 86. godina. Zmaj jedino nije igrao i djelovao od 1941. do 1945. godine, odnosno za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Eto, tako sam ja vršnjak sa Zmajem, čiji sam bio dugogodišnji igrač i tajnik, a uz to i nogometni sudac s ispitom. Pri osnivanju izabran je prvi predsjednik Zmaja Tonči Vusio, po zanimanju konobar, dok najveće zasluge pripadaju Juri Raosu pok. Marka, majstoru – postolaru, a od 1935. do 1940. i od 1945. do 1946. godine predsjedniku kluba. Godine 1920. osniva se JŠK Biokovo – Makarska, a naš grad tada je brojio oko 2000 stanovnika. U svom sportskom sastavu Biokovo je imalo više sportskih sekcija i to: nogomet, veslanje ciklizam (biciklizam), atletiku i druge. Što se pak tiče nogometa, on se igrao do 1926. godine. Nastavljeno je s radom drugih sekcija a najznačajnija je bila veslačka, koja je postizala odlične uspjehe. Tu čak nabavljani i novi čamci. Tih, ali i mnogo godina kasnije, veslački klub i njegova aktivnost u brojnim natjecanjima bili su na visokoj razini. Za razliku od nogometaša, članovi kluba Biokovo bili su srednjeg i višeg staleža, dok su u Zmaju uvijek igrali siromašni građani Makarske, sinovi isključivo radnika i obrtnika.
Prva javna nogometna utakmica između Biokova i Zmaja, odigrana je na starom igralištu Blato, blizu Peškere, ljeti 1921. godine, a završila je rezultatom 1:0 za Biokovo. Treba reći da je Zmaj između dva svjetska rata djelovao i na kulturnom planu. Godine 1936. kada je klub slavio 15. godina svoga djelovanja, osnovan je mješoviti pjevački zbor koji je uspješno djelovao i javno nastupao. Zmaj je tada imao i muzički orkestar od 12 izvrsnih muzičara, koji je svirao na klupskim priredbama, velikim gradskim društvenim plesovima, kao i na gradskim čajankama. Pjevački zbor brojio je pedesetak mladića i djevojaka, isključivo radnika, radnica i domaćica. Tu je bilo još nekoliko vrsnih glasova iz okolnih sela Makar i Puharići. Pjevačkim zborom je rukovodio i dirigirao Oskar Danon, slavni kompozitor i dirigent iz Sarajevske filharmonije.
Za prigodu jubilarne proslave 15. godišnjice Zmaja, Aleksa Ujdurović, učitelj iz Gradca, napisao je Zmajevu himnu, koju je uglazbio profesor muzike Hrnjić iz Zagreba. Od 1937. godine, do početka rata 1941. godine pjevačkim zborom rukovodio je Hinko Blaha, umirovljeni vojni kapelnik. Godine 1931. Zmaj osvaja prvi put prvenstvo provincije Splitskog nogometnog podsaveza, koji se tada prostirao na čitavom području Dalmacije. Zmaj se iskazao odličnim igrama i zbog toga radost podjeljuje s mnogobrojnim članovima i prijateljima kluba u gradu. Do smjene generacija došlo je 1937. godine kada sam i ja ušao u prvu momčad, stalno igrajući do početka rata 1941. godine. Tada je Zmaj prešao u ilegalu, a klub je uvijek nosio crvene dresove na javnim natjecanjima. Zmajev dres nosili su ljeti kao gosti i renomirani nogometaši klubova tadašnje Prve savezne nogometne lige: Branko Križ, makarski zet i neko vrijeme trener prve momčadi, zatim Lončarević, Popovac i Zurovac.
Godine 1938. u Splitu se obnavlja Radnička sportska zajednica za Dalmaciju, čiji je član i Zmaj. Iste godine, 14. kolovoza, priređuju se u Splitu, na Starom placu, Radničke sportske igre. Na turniru sudjeluje i Zmaj. Na osnovu iskazane nogometne kvalitete nogometaši Zmaja, Josip Baričević i Marko Raoš Šikica odabrani su u sastav reprezentacije Dalmacije, te su drugog dana turnira igrali javnu utakmicu protiv reprezentacije Zagrebačkog nogometnog podsaveza. Za sada, koliko se zna, da su iz jedne obitelji u Zmaja igrale čak tri generacije nogometaša. Ja, moj sin Hrvoje i moj unuk Josip. Hrvoje je igrao u prvoj momčadi od 1966. do 1983. godine, a Josip je igrao u pionirima, a potom i juniorima Zmaja. Znatan broj Zmajevaca opredijelio se za antifašističku borbu protiv okupatora i njihovih domaćih pomagača. Njih čak 25 poginulo je u partizanskim redovima, kao i zloglasnim kazamatima i logorima. Za trajnu uspomenu poginulim nogometašima, i članovima Zmaj nakon Drugog svjetskog rata, postavljen je Vječni Zmaj pod Biokovom spomenik na Gradskom sportskom centru u obliku velike kamene kocke na kojoj su uklesane riječi pjesnika Jure Franičevića Pločara.
Iz predratnog Zmaja tridesetih godina prošlog stoljeća izraslo je nekoliko vrsnih nogometaša kluba. Najpoznatiji među njima je svakako Gajo Raffanelli, poznati igrač splitskog Hajduka i Nogometne reprezentacije Hrvatske. Njegov je brat Hrvoje, bio također igrač Hajduka, kao i juniorske reprezentacije Hrvatske. Mičel Kokić igrao je u zagrebačkom HAŠK-u, a potom je nastavio nogometnu karijeru u Francuskoj. Toni Šantrić igrao je u sarajevskoj Slaviji, a Nikša Ive u Bati iz Borova. Zoran Paunović igrao je u sarajevskom SAŠK-u, a Joze Pletikosić bio je vratar Jugoslavije iz Beograda. To nije bila samo njihova afirmacija nego i uspješnog Zmaja iz kojeg su potekli. U veljači 1945. godine, dok je Drugi svjetski rat još trajao, u nekadašnjoj staroj prizemnoj zgradi bivše Tvornice sardina održan je prvi sastanak, kojim je ispred nove vlasti rukovodio Frano Barbieri. Među ostalim od predratnog Zmaja sastanku su prisustovali Josip Baričević, Milan Puović i novi Makaranin Fedor Vranković. Na tom sastanku došlo je do obnavljanja Zmaja, ali kao sportskog društva s nogometnom, rukometnom i ostalim sekcijama. Svaka sekcija imala je svoju samostalnu upravu tako i nogometna. Po završetku rata Zmaj je ponovno postao samostalan nogometni klub. Kroz Zmaj su kao nogometaši prošle nebrojene generacije mladih ljudi ovog kraja. Velike zasluge imaju i generacije makarskih djevojaka, koje su uvijek bodrile igrače Zmaja, pjevale u njihovom mješovitom zboru, vodile organizacije Zmajevih plesova i čajanki, bodrile na igralištu svoje ljubimce i mladiće, te bile na blagajnama otvorenog igrališta Blato za vrijeme održavanja javnih utakmica. Sve su one bile kćeri radničkih obitelji našeg grada. Od generacija Zmajevih nogometaša do rata 1941. godine, koji su igrali u prvoj momčadi, još su u životu: Josip Baričević Bepe, Ante Grle i Joe Bašković Đo, koji stalno živi u SAD-a. Zmaj se po završetku Drugog svjetskog rata sve više omasovljuje, a Josip Baričević postaje njegov tajnik. On organizira ljeti 1949. godine prvi tečaj za nogometne sudce.
Pred Stručnom komisijom u sastavu Leo Lemešić iz Splita, Branko Višnjić iz Zagreba i Milan Nikolić iz Beograda, inače našim prijateljima, te međunarodnim i saveznim sudcima ispit za nogometne sudce položili su kandidati: Josip Baričević, Josip Bilić, Ivo Ivanišević, Nikša Ive, Zvonko Leško, Milan Puović, Fedor Vranković i Stipe Vranješ, sve bivši ili aktivni igrači Zmaja. Kao deseti kandidat ispit je položio i Nedo Mladinić, obalni radnik iz Splita, koji je kasnije postao i savezni sudac. Potom su godinama kasnije dolazile nove generacije makarskih sudaca. Naš grad je dobio prvu službenu organizaciju nogometnih sudaca na čelu s predsjednikom Fedorom Vrankovićem koja je bila upisana u registar Savezne organizacije nogometnih sudaca Jugoslavije. Prvenstvenim natjecanjem u sezoni 1950./51., Zmaj postaje prvak Dalmacije, i to baš u godini jubileja kada slavi 30 godina postojanja. Tako Zmaj, u godini jubileja, postaje član Hrvatske nogometne lige, te igra utakmice u Šibeniku, Zadru, Ogulinu, Zagrebu i drugim većim gradovima Hrvatske. Najveći i jedini pravi rival, osim Hajduka, Zmaju je bio RNK Split, s kojim su uprava i igrači uvijek imali najsrdačnije klupske i osobne odnose. Veliki uspjeh ostvaren je i u sezoni 1967./68., kada Zmaj postaje prvak Dalmatinske lige, te ulazi u Drugu saveznu nogometnu ligu, južna skupina. Međutim nakon loših rezultata vraća se odmah u Dalmatinsku nogometnu ligu.
Veliki doprinos i obol dali su Zmaju mnogi, predsjednici, tajnici, blagajnici i drugi funkcionari. Veliki je broj i onih koji nisu bili ni igrači ni funkcionari Zmaja, ali su svojom agilnošću i doprinosom mnogo doprinijeli napretku kluba i njegovom ugledu. Ne trebamo zaboraviti na Postolarsku zadrugu koja je poratno postojala od samih Makarana, od kvalificiranih radnika – postolara čiji su radnici bili zmajevci. Oni su izrađivali i popravljali kopačke, jer industrijske proizvodnje nije bilo. U ovoj godini u Zmaju igra preko 200 aktivnih nogometaša. Tu su seniori, juniori, kadeti, pioniri i mlađi pioniri. To je iznimno veliki kolektiv. Zmaj je u ovom trenutku vrlo stabilan trećeligaški nogometni klub. Istaknuti je na kraju da su mnogi Zmajevci, na čelu sa sadašnjim predsjednikom dr. Markom Ožićem Bebekom, bili aktivni sudionici Domovinskog rata. Prošli su brojna ratišta. Njih najviše nalazilo se u 156. brigadi Hrvatske vojske, a posebno su se istakli na južnom ratištu. Time su nastavili tradiciju svojih prethodnika, braneći svoju rodnu grudu. Zmaj je uvijek kroz povijest bio dio makarskog, radničkog i poštenog življa. Neka tako bude i u budućnosti.
Josip Baričević Bepe igrač druge generacije