11. VATERPOLO – Klub Moj lipi igrao je s uspjehom utakmice s Mokrom braćom 2:0, sa Zemunskim sokolovima 3:0, sa Pitomcima vojne akademije 2:0 itd
Napis o športu u Makarskoj do Drugog svjetskog rata završili bismo s vaterpolom, prirodno vezanim za mjesto uz more. Uostalom dugi niz godina u vaterpolu su dominirali klubovi iz Dubrovnika, Splita i Rijeke dok se još nisu počeli izgrađivati bazeni, posebno zatvoreni. Tako se je i sezona vaterpola svodila na ljetne mjesece što je slučaj i u Makarskoj iako nije bilo organiziranog i registriranog kluba koji bi se natjecao u zvaničnom natjecanju. Sve se je sastojalo u tome da se je svakodnevno igralo međusobno, ali išlo i u goste ili ugošćavalo slične ekipe Jelse, Omiša, Korčule i sl. Igrale su se i utakmice s posadama ratnih brodova engleske mornarice koji su gostovali u Makarskoj tridesetih godina. U par navrata gostovao je u Makarskoj i splitski Jadran kad su se mogli vidjeti na djelu i vrhunski igrači reprezentativci, kao na primjer dr. Miro Mihovilović, tada jedan od najboljih vratara u Europi.
Ono što posebno treba naglasiti je da su vaterpolo u Makarskoj igrali i mnogi igrači iz drugih športova, pa nogometaši, veslači i gimnastičari tog vremena.U drugoj polovici 30. godina igralo se je još intenzivnije i prema riječima Berta Talaića, jedan od sudionika u vaterpolu je Jere Martinović koji je u svojstvu trenera vodio ekipu u kojoj su u tom vremenu igrala poznata imena Makarana i to: Ivo Ivanišević, Milivoj Bjelić, Paulo Bašković, Miro Zanki, Veljko Mozara, Frane Astić, Frane Barbieri, Ivo Montana, Krešo Benković, Sveto Lalić, Dario Drezga, Bude Mirošević, Marko Ravlić i Frane Ive. Igralo se uglavnom između mula i tadašnje Lučke kapetanije, a oprema i branke su se držale u istom prostoru u kojem su bili čamci Biokova, dakle u prostoru danas poznatom kao Bobis. Svojoj ekipi dali su ime V.K. „Val“. Na kraju ovog razdoblja od početaka pa do Drugog svjetskog rata kada je prestala svaka športska aktivnost, može se reći da su najplodnije razdoblje u razvoju športa bile dvadesete godine prošlog stoljeća, a najdublji trag su ostavila tri društva Zmaj s nogometom, Biokovo s veslanjem i Sokol s gimnastikom. Mladost se je iživljavala kroz divlji nogomet, a u ljetnim mjesecima i vaterpolom na način kako je jedino bilo moguće na lokalnom nivou.
Tako časopis „Jadranska pošta“ br.187 iz 1929. godine piše kako je u Makarskoj u to vrijeme najviše razvijen plivački šport, a osobito vaterpolo igra. Svaki dan cijela plaža (osobito stranci) uživaju u borbi mjesnih klubova Moj lipi i Mokra braća. Klub Moj lipi najveća je zasluga osnivača i predsjednika dr. Srećka Perišića koji je s voljom i požrtvovnošću da se u Makarskoj razvije plivački šport, dotjerao momčad do velikog uspjeha. Klub Moj lipi igrao je s uspjehom utakmice s Mokrom braćom 2:0, sa Zemunskim sokolovima 3:0, sa Pitomcima vojne akademije 2:0 itd. U ovom športu posebno se ističu igrači Milan Vranjican, Zvonko Perišić, Ante Gluščević, debeli Voja vratar i drugi koji marljivo treniraju kao Ante Gačina, Sloven Majstrović, Ivo Sinjanin, a od ženskih dražesne gospođice Ines Klarić, Marija Puharić, Ankica Pandur, Ilde Frančeski i Olga Klarić kako piše u spomenutom članku. Iz članaka objavljenih u ovom časopisu godinu dana kasnije, spominje se Milan Vranjican koji je oduševljavao publiku kao izvrstan strijelac, lijepim kombinacijama i opasnim prodorima.
Naglašeno je da je Moj lipi zaslužio naslov prvaka Makarskog primorja i da odlazi u Hvar odigrati utakmicu s Beogradskim ferijalcima. Proći će mnogo godina da dođe do formalne registracije makarskog vaterpola u Vaterpolo savez i da se uključi u regularna natjecanja. U Hrvatskom glasniku 202 – 1939. godine športska rubrika daje izvještaj s prijateljske vaterpolo utakmice između mjesnih rivala Hrvatskog plivačkog kluba (HPK) i J.Š.K. Biokovo koju je dobio HPK s 2:0. U tekstu se spominju golgeteri Barta i Ivanišević, te kao odličan golman HPK Srzić. Spominje se i sudac utakmice Martinović.