Poglavlje br. 18. VK BIOKOVO – veslački klub Biokovo
Godine 1949. osniva se u Makarskoj pomorsko – brodarsko društvo Narodne tehnike na temelju poruke Glavnog odbora Hrvatske da će se u slučaju osnivanja dodijeliti jedna jedrilica. Kako i veslanje spada u program tehničke kulture, novoosnovano društvo uključuje u svoj program i veslanje. Nešto čamaca predratnog V. K. Biokovo je preživjelo rat, ali su trebali biti popravljeni od oštećenja pa se je u prvoj fazi oko toga uhvatio g. Marin Sessa, inače osnivač i predsjednik društva. Tako se je mladost počela baviti i veslanjem čisto rekreativno na čamcima preklopne građe koje je često trebalo popravljati.
Godine 1953. već ojačano PBD Narodne tehnike mijenja ime u Jedriličarski klub „Bura“ i u Klub se priključuje Ivo Montana koji biva izabran za predsjednika i koristeći svoja poznanstva uspijeva dobiti na poklon makarskim veslačima za oživljavanja veslanja po jedan čamac od Gusara i Mornara iz Splita te V.K.Krka iz Šibenika. Svi čamci su tada smješteni na Pliščevcu (danas Bobis) u prostor koji se je koristio i prije rata. Pedesetih godina veslanjem su se bavili Ivo i Sreto Srzić (Čunilovi), Ivo Mravičić, Josko Rubeša, Josko Glavina, Nikša Gilić, Đerman Isović, Lovre Mihaljević koji su veslali u četvercima, te Frane Visković i Boro Ivanišević veslajući u dubl skulu. Tu su i nešto stariji s većim ambicijama koje je trenirao Andrija Andrijašević i to Tonči Glavina, Tome Puharić, Tonči Mendeš i vrbovani Nikša Gilić iz mlađe ekipe s kormilarom Matom Pirakom.
Nakon ozbiljnijih treninga, ipak do očekivanog odlaska na državno prvenstvo nije došlo jer Grad nije podržao odlazak na put. Godine 1967. počinje se s ozbiljnim treninzima nakon odsluženja vojnog roka u kojem vremenu je bio uključen u športsku četu i stiče veliko iskustvo sudjelujući na vrhunskim regatama. Radi se o Željku Viskoviću koji uz pomoć Mate Piraka započinje novo poglavlje veslanja u Makarskoj. Međutim ovaj šport kao ni jedan u Makarskoj doživljava katarze koje su savladane samo velikom željom i voljom pojedinaca koji su ga sačuvali do današnjih dana. To su Jure Batinić, Edo Urlić, Drago Vitlić, Stipe Oridan, Srđan Gojak, Nenad Židić i nadasve Tonči Skender, a potom i Duje Pajić, Žarko Antunović, te već spomenuti Mate Pirak i Željko Visković te Marin Josipović, Miće Sisarić, Miroslav Tir, Mario Gašpar i današnji treneri Kažimir Borić i Miroslav Urlić.
A da je trebalo mnogo entuzijazma i snage za očuvanje ovoga športa dovoljno je spomenuti da prve nevolje nastaju kada 1970. godine moraju napustiti smještaj na Pliščevcu i preseliti se u špilju na Osejavi. To nije kraj jer nakon Mediteranskih igara iz sasvim neprimjerenog prostora sele na Športski centar, ali 1987. godine početkom izgradnje obale na Marineti moraju napustiti luku u kojoj su na svakoj lokaciji gdje su imali smještaj morali graditi pontone za ulazak u more s čamcima.
U prvom momentu smještaj na plaži bio je skroman i nedovoljan, ali Klub vlastitim snagama dograđuje prostor za smještaj čamaca i uređenje prostora za suhi trening i tako konačno ovaj najstariji Klub dobiva primjeren prostor kako u pogledu lokacije tako i objektivno mogućeg društvenog života, ali opet je trebalo izgraditi ponton za spuštanje čamaca u more.
Klubovi vezani za more, posebno veslanje i jedrenje imaju neizmjerno više zahtjeva za provođenje ovih športova a to su na prvom mjestu čamci, potom u oba slučaja pontoni i prikolice za prijevoz čamaca na regate i osiguranje te održavanje sve imovine i konačno vlastite svlačionice, toplu vodu i ostalo o čemu drugi športovi ne moraju razmišljati .Nije nažalost u boljem slučaju ni plivanje i vaterpolo, koji nažalost sve duge godine od početka bavljenja ovim športom nisu mogli osigurati ni plivalište na otvorenom a da se i ne govori o zatvorenom bazenu.
Što se natjecanja tiče V.K. Biokovo održava svake godine počevši od 1999. godine Prvenstvo Republike Hrvatske za sve kategorije, a od 1995. godine i kao Memorijal Tonča Skendera i u ovoj kao i u drugim regatama postiže zapažene rezultate. Ipak treba posebno naglasiti uspjeh upornog Žarka Antunovića koji je dva puta bio svjetski prvak u skifu za veterane i šesterostruki uzastopni prvak Europe u skifu, a da se ne nabrajaju mnoge pobjede na regatama u zemlji. Uz to treba navesti dodjelu nagrade „Grb grada za zasluge u športu“ 1995. godine, te nagradu za životno djelo u športu dodijeljenu 1997. godine od Zajednice športova grada Makarska. Ima tu i drugih uspješnih i zaslužnih članova koji su gradili i sačuvali ovaj šport u gradu, ali treba posebno naglasiti pok. Tonča Skendera koji je nažalost svoj bogat doprinos u Klubu prekinuo pogibijom u Domovinskom ratu 1995. godine.
V.K. Biokovo kao najstariji športski Klub uz Zmaja i danas okuplja brojno članstvo, a posebno mlađi uzrast uključivši i djevojčice, te se redovno trenira na plaži u ranim jutarnjim satima kako ne bi smetali kupačima u ljetnim mjesecima.