Naslovnica Povijest Makarskog sporta Tuševi i topla voda su nepoznate imenice

Tuševi i topla voda su nepoznate imenice

Poglavlje br. 14. OBNOVA ZMAJA

Trebalo je čekati četiri godine da se grad oslobodi straha i počne razmišljati o športu i natjecanjima. Makarska je dočekala slobodu 21. listopada 1944. godine u stanju kakvo je vidljivo na slici, porušena i gladna i sve snage su bile usmjerene na oporavak. Ipak, mladost tražeći putove za pražnjenje pozitivne energije nalazi mogućnost u nogometu jer je to bilo najjednostavnije budući da je bilo dovoljno nabaviti loptu, a za sve ostalo snalazilo se kako se je znalo. U međuvremenu dolazi do inicijative o obnovi RNK Zmaja i na čelo inicijativnog odbora dolazi prijeratni predsjednik Jure Raos. Danas se ne može ni zamisliti vrijeme i uvjeti u kojima je Zmaj djelovao nekoliko prvih godina nakon rata. Igrači su bili sretni kada su izašli na teren s loptom u odnosu na današnje vrijeme kada se izlazi na treninge s desetak lopti. Tuševi i topla voda su nepoznate imenice. Odlazilo se u more kod kuće Dužević na plaži i u zimskim mjesecima oprati od blata.

Treninzi su se sastojali od pucanja na gol i međusobne igre na dva gola, a jedno vrijeme je uvjetno rečeno ulogu trenera imao Gajo Rafanelli kao daleko najiskusniji igrač iz ozbiljnog prvoligaša Hajduka i koji je istovremeno bio i igrač u tom poslijeratnom Zmaju. Treba napomenuti da je Gajo bio pozivan da se priključi Hajduku, ali je to odbio i ostao u Makarskoj. Kada je on prestao igrati samo u ljetnim mjesecima bi se pojavili određeni ljubitelji nogometa vezani za nogomet izvan Makarske kao Branko Križ iz Ljubljane i Nikolić iz Beograda koji su znali pomoći u vođenju ekipe. Pisac ovog teksta kao igrač od 1950. do konca 1954. godine igrajući u Hrvatskoj nogometnoj ligi – Južna skupina, sjeća se odlazaka na gostovanja na kojima osim vođe puta kao npr. Fedora Vrankovića, Joze Vranješa ili Zore Paunovića nije nikada bilo čovjeka koji je figurirao kao trener.

Stjecajem okolnosti u to vrijeme se u timu našlo nekoliko igrača koji su prošli i stekli iskustva pod vodstvom poznatih trenera i ono što su uspjeli ugraditi u momčad bila je disciplina i to je tada donosilo uspjeh bez današnjih tehničkih i taktičkih zamisli.Uostalom, tadašnja razlika između malih i velikih klubova svodila se jedino na kvalitetnije uvjete u klupskim prostorima, iskusnim starim poznatim igračima kao trenerima, mnogo više lopti, a veći klubovi su imali i masere. Inače svi tadašnji igrači, čisti amateri bili su zaposleni i trenirali su 2-3 puta tjedno uz odigravanje utakmice nedjeljom. Iznimka su tada bili igrači u vojnim klubovima Partizanu, Našim krilima i Mornaru. Zmaj je prvih godina nakon rata dobio svlačionice u kući porodice Plenković na Pliščevcu. Nažalost, tada ne da nije bilo tople vode, nego nije bilo vode uopće i tek nekoliko godina kasnije kada se je prešlo u baraku pored kuće Zanki, igrači su mogli koristiti i tuševe. Ne treba zaboraviti oružara iz tog vremena Iliju Antunovića, uz kojeg su vezane anegdote kojih se i danas sjećaju tadašnji igrači, a njega je naslijedio Jerko Pletikosić.

U Makarskoj, tih poslijeratnih godina, Zmaj je bio u doslovnom smislu sve kada je takmičarski šport u pitanju. Istina, igrao se i vaterpolo na divlje u ljetnim mjesecima u čemu sudjeluju i nogometaši, što je bio vid čiste rekreacije i zabave. Međutim, Zmaj je bio ljubimac grada i imao je svu silu obožavatelja koji su se bavili oko organizacije utakmica, uređenja igrališta, a u jednom momentu i ograđivanjem igrališta drvenim tarabama. Bio je tu i Milivoj Bjelić koji je redovno pisao plakate, te Bepo Baričević koji je vodio evidenciju i zapisivao sve događaje. Sve je to rađeno dobrovoljnim radom sa željom da se poistovjeti sa Zmajom svaki pojedinac koji je na bilo koji način mogao doprinijeti napretku kluba. Tako je i postolarska zadruga izrađivala ili popravljala kopačke.
Utakmice Zmaja su bile svečanost za grad, tako da je svaka utakmica bila posjećena brojnim građanima i ljudima iz okolnih sela.

To nije nikakovo čudo kada se zna da nije bilo u to vrijeme drugih sadržaja koji bi privukli pažnju građana, pogotovo nedjeljom. U tom kontekstu tadašnji igrači se i danas sjećaju tuge radi otkazane utakmice zbog objavljene državne žalosti zbog smrti Borisa Kidrića 1952. godine. A ta utakmica s Dubrovnikom se s nestrpljenjem očekivala. U poslijeratnom razdoblju u športskom pogledu u početku je glavni rival Zmaju Uranija iz Baške Vode i to uglavnom u prijateljskim utakmicama koje su uvijek bile visokog naboja. Tek 1946. godine Zmaj sudjeluje u zvaničnom natjecanju okruga Srednje Dalmacije – treća grupa, da bi 1947. godine bio pobjednik u grupi i u doigravanju, u čemu sudjeluju Uranija, Neretvanac, Junak, Jedinstvo, Cement i Drniš. Osvaja prvo mjesto i stiče pravo sudjelovanja u četvrtoj zoni Dalmacija i Lika, te 1950. godine osvajanjem prvog mjesta postiže do tada najveći uspjeh jer ulazi u Hrvatsku nogometnu ligu – Južna skupina.

Tada dolazi do formiranja jake ekipe koja bilježi i značajne rezultate narednih godina. Pored ekipa koje sudjeluju u ovom prvenstvu kao Šibenik, Zadar, Mladost Zagreb, Slavija Petrinja, Pula, Crikvenica, Lokomotiva Zagreb, Jedinstvo Ogulin i Rudar iz Labina, izvan konkurencije igraju druge momčadi Hajduka i Dinama. Istina je da su ova dva kluba koristili ovu priliku za bolji trening prvih momčadi, pa je tako i Zmaj dobio priliku da se iskaže na svom terenu kao što je bio slučaj s kompletnim Dinamom koji je pobijeđen 2:1 kod čega je pobjedonosni gol postigao Nikša Ive iz slobodnog udarca svladavši Arnerija. To su bile godine kada se je imalo i više utakmica s Hajdukom koje je Zmaj uglavnom gubio, ali ostaje u nezaboravnom sjećanju utakmica koja je završila 5:5, a da u toj utakmici nisu nedostajali glavni aduti Hajduka. Posebno su značajni bili nogometni susreti s jakim ekipama kao Velež, Sarajevo, Partizan, ali i austrijski Red Star i Sturm koje je Zmaj dobio.

1952. godina
Slijeva nadesno:
Josip Barićević – tajnik, Petar Tavra, Šimo Rančić, Želimir Budeša, Vjeko Kustić, Lovre Topić, Ivo Srzić, Josko Puharić, Joze Filipeti, Mladen Srzić, Frane Bilić, Nikša Juretić i član uprave Ivo Ivanišević.
1951. godina
Slijeva nadesno:
Petar Tavra, Zvonko Leško, Josip Mahalek, Frane Bilić, Krešo Paunović, Milivoj Čapeta, Fanito Pletikosić, Ivo Lolić, Vjeko Kustić, Želimir Budeša.
1954. godina
Slijeva nadesno:
Stoje: Zvonko Barbir, Fanito Pletikosić, Milivoj Čapeta, Krešo Paunović, Lovre Topić, Petar Tavra, čuće: Tomislav Bilić, Andrija Pletikosić, Šimo Rančić, Mladen Srzić i Frane Bilić.
1954.- 55. godina
Slijeva nadesno:
Zvonko Barbir, Andrija Pletikosić, Krešo Paunović, Fanito Pletikosić, Milivoj Čapeta, Frane Bilić, Tomislav Bilić, Mladen Srzić, Lovre Topić, Šimo Rančić, Petar Tavra.
Slika tima u drugoj ligi, 1968. – 69. godina, Južna skupina
Slijeva nadesno:
Stoje: trener Ante Bušelić, Ivica Letica, Stipe Franković, Mario Bodlović, Josip Petrušić, Ranko Drnas, Dubravko Videka, Miloš Mileta, Ivo Granić, trener Tomislav Delić.
Čuće: Anđelko Rafanelli, Stipe Keđo, Ivan Šarić, Mate Braica, Šimo Rančić, Josko Rafanelli, Vlatko Andrijašević.

Uskoro će sve slike biti objavljene na našoj Fb stranici u albumu Povijest Makarskog sporta iz pera Čiće Čapete

Do 1960. godine Zmaj s manje ili više uspjeha igra u ligi Splitskog nogometnog podsaveza na igralištu Blato da bi izgradnjom Jugoslavenskog športskog centra prešao na pravo travnato igralište sa svim suvremenim sadržajima, a to je značio definitivni preporod Zmaja kada su u pitanju uvjeti za rad. Rezultat nije izostao i Zmaj 1968. – 69. godine igra u Drugoj saveznoj ligi Južna skupina i tako ima priliku putovati u Titograd, Travnik, Zenicu, Sarajevo, Dubrovnik, Nikšić, Kakanj i Trebinje, ali nažalost završava na poslijednjem mjestu i vraća se u Dalmatinsku nogometnu ligu.

O detaljnijim informacijama o natjecanju i sudionicima u raznim generacijama može se naći u objavljenoj monografiji Zmaja koja je promovirana 24.10.2007 godine u povodu Dana grada Makarske pod naslovom „Vječni zmaj pod Biokovom“. Govoreći o nogometu ne smije se zaboraviti da je najveći domet postigao Makaranin Alen Bokšić sudjelujući u najvećem nogometnom dostignuću Hrvatske osvajanjem brončane medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. Sve do 1949. godine cjelokupan natjecateljski športski život svodio se na nogomet kroz jedini organizirani športski kolektiv Zmaj i vaterpolo na samoinicijativu grupe mlađeg uzrasta. Tada, te 1949. godine osnivanjem Glavnog odbora Narodne tehnike Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu 1947. godine, dolazi do inicijative razvoja Tehničke kulture što je u Makarskoj imalo za posljedicu osnivanje Pomorskog brodarskog društva narodne tehnike, a to je predstavljalo novo poglavlje u razvoju športa u Makarskoj.

NAJČITANIJE OBJAVE

Paklena ČETVORKA !

Broj 9. Luka Radalj 2002 godište / 186cm. Jedan od mlađih igrača ali vrlo bitan kotačić ekipe. Igra...

HAJDUKOVA aplikacija

Skinite i koristite Hajdukovu aplikaciju, time donosite Klubu izravnu novčanu korist, a sebi popuste... a uz to je još tijekom listopada i...

Još jedno finale za – Niku !

Međunarodni teniski turnir u Mostaru TE U 14 Nika Granić osvojila je 2.mjesto. Bolja u finalu bila je...

Utakmica za “iskustvo” !

Vaterpolo klub "Jadran" iz Splita jedan je od najpoznatijih hrvatskih vaterpolo klubova uz Jug i Mladost, a zasigurno je najpoznatiji kao dvostruki...