Poglavlje broj 15. POMORSKO BRODARSKO DRUŠTVO
Makarska je u svojoj prošlosti, a naročito nakon aneksije Bosne od strane Austro Ugarske imala razvijeni pomorski promet jer je ustvari bila glavna logistička luka austrijskim snagama u Bosni. Pored toga treba naglasiti da je makarski privrednik Rismondo 1878. godine osnovao prvo parobrodarsko društvo u srednjoj Dalmaciji i odmah nakon osnivanja drži parobrodarsku liniju između Makarske i Metkovića. Međutim, u vrijeme osnivanja PBD-a u Makarskoj ima samo nekoliko, uglavnom ribarskih, brodova vlasnika Lone, Čune, Vlajke, Pjerina i Stipičevića i to je sve. Nema ni govora o brodovima za šport i rekreaciju što je prije rata bio privilegij malobrojnih bogatijih i obrazovanijih građana pa su takove brodove prije rata imali Makarani dr. Juraković, dr. Bulat i mr. Lino Barbieri, prva dva glisere i Barbieri jedrilicu krstaš Macu. U to društvo se je uključio jedino Andrija Andrijašević – Marinkin koji je jedan guc opremio Bermuda jedrima davši ime brodu Veternik.
Uostalom u to vrijeme u Dalmaciji su egzistirali jedriličarski klubovi jedino u Splitu i Dubrovniku. Od prvih početaka natjecateljskog veslanja u Engleskoj, a potom i jedrenja kao natjecateljskih športova bili su u doslovnom smislu elitni dostupni bogatim slojevima društva, a to se je dogodilo i u Makarskoj kada je 1921. godine osnovana veslačka sekcija u JŠK Biokovo gdje je pronađena odluka u zapisnicima Kluba o plaćanju članarine prema kojoj članovi plaćaju 10 Kr, a veslači 20 Kr. To govori o dostupnosti veslanja tadašnjoj mladosti koji je šport moglo upražnjavati samo imućnije stanovništvo.
Godine 1946. dolazi do osnivanja Glavnog odbora Narodna tehnike Hrvatske koji daje inicijativu za osnivanje lokalnih društava Narodne tehnike i razumljivo na moru se u startu nudi jedrenje. O tome Ante Rafanelli, kao jedan od osnivača, kaže kako je jednostavno dobio direktivu od gradskih vlasti da pristupi osnivanju Pomorsko brodarskog društva jer je obećano da će se nakon osnivanja dodijeliti jedna jedrilica.
Kako u to vrijeme u Makarskoj nije bilo ljudi koji su imali bilo kakvog iskustva o radu klubova posebno okrenutog pomorstvu, povezao sam se s Marinom Sessom Korčulaninom koji se je prihvatio i osnovasmo Pomorsko brodarsko društvo Narodne tehnike u proljeće 1949. godine. Kako je u ovo društvo uključeno i veslanje kao sekcija, Marin Sessa se je uhvatio oko popravaka čamaca koji su ostali očuvani nakon rata, a najvažnije što se je dogodilo ovom društvu nakon osnivanja bila je dodjela prostora u zgradi u kojoj i danas djeluje Klub ali tada na katu i potkrovlju.
Dolaskom Jure Stipišića u Makarsku na mjesto direktora Škole učenika u privredi, kao čovjek s jedriličarskim iskustvom stečenim u splitskom Labudu priključuje se realizaciji ove ideje i postaje alfa i omega društva. Od tada dobiveni prostor postaje stjecište mladosti, ali čudesan interes nastaje dolaskom prve jedrilice klase Zvijezda koju je Jure Stipišić preuzeo u Splitu i dojedrio u Makarsku lipnja 1951. godine. Tada je postalo neminovno da se nakon formalnog osnivanja društva sazove Skupštna koja treba utvrditi program rada i daljnje ciljeve što je obavljeno 1. lipnja 1951. godine na kojoj je izabran
Upravni odbor tajnim glasanjem i to:
Marin Sessa predsjednik, Stanko Puharić podpredsjednik, Jure Stipišić tajnik, Milivoj Čapeta blagajnik , Andrija Andrijašević odgovoran za plovni park, Zora Andrijašević članica.
Na prvoj sjednici Upravnog odbora nakon Skupštine donose se neki zaključci koji su i danas poučni i aktualni o ulozi ovoga društva na obučavanju jedrenja i pomorskim vještinama makarske mladosti. To što se je tada događalo u ovom društvu kada je mladosti, ali i ne samo mladosti postalo dostupno nešto što je do tada koristio dio društva visokog standarda i obrazovanja, prva regatna jedrilica međunarodne klase koja sudjeluje i u današnje vrijeme na olimpijskim igrama ostat će nezapamćeno. Već godinu dana kasnije Klub dobiva krstaš i jedrilicu nacionalne klase L5 od Hotela Jadran zahvaljujući lobiranju g. Ive Montana koji je u to vrijeme bio komercijalni direktor Hotela pa tako na prvoj narednoj redovnoj godišnjoj Skupštini biva izabran za predsjednika Kluba. To je prvi početak pravog športskog jedrenja u Makarskoj i brodovi u doslovnom smislu jedre cijeli dan kada su uvjeti to dozvoljavali.
Pomorsko – brodarski savez se pretvorio u Jedriličarski savez i ovo društvo koncem 1952. godine mijenja ime u Jedriličarski klub „Bura“. Prostor ispred kluba, na kojemu su se i održavali brodovi, bio je uvijek pun mladosti pogotovo kada se je postavila prva dizalica.
Vrijedno je spomenuti da je prvo regatno jedrenje ostvareno već u toj 1952. godini i to sa Zvijezdom na državnom prvenstvu u Splitu s posadom M. Čapeta i P. Mravičić, te s krstašom premjerenim po RORC u na prvoj Podgorskoj regati s posadom Milivoj Čapeta, Ivo Puharić – Patak i Pero Mravičić i konačno uz Dan oslobođenja Splita 25.10. od Splita do Komiže via Maslinica u okviru Viške regate. Posada u ovoj prvoj velikoj regati bili su Milivoj Čapeta, Jure Stipišić, Ivo Montana, Ivo Puharić Patak i Ivo Borković.
Uvijek je bilo problema s jarbolom na krstašu. Preko zime se spremao u dvoru g. Alačevića, ali obzirom na težinu trebalo je dosta radne snage.
Jedrilica „Zvijezda“ aktualna Olimpijska klasa, bio je prvi brod u novoosnovanom Pomorsko – brodarskom društvu.
Star brod s kobilicom za 2 člana posade:
6,9 m LOA / dužina
1,7 m BEAM / širina
1,0 m DRAUGHT / gaz
26,1 m2 SAIL AREA / površina jedara
Činjenica da već u početku djelovanja Klub ima tri broda od čega jedan krstaš, često se odlazi na klupske izlete s brojnim članstvom i to postaje pravilo zadovoljavanja interesa brojnog članstva koje s velikim zadovoljstvom upražnjava tu mogućnost.
Reklo bi se međutim kako je najznačajnije to što je Klub odlučio započeti izgradnju jedrilica na amaterskom nivou i to klase Šljuka, potom pomoćnih čamaca za kuter, a popravljaju se i sandoline dobivene od hotelskog poduzeća i ljeti iznajmljuju da bi se došlo do sredstava za Klub.
U ovim poslovima bio je od pomoći i Jure Bilas brodograditelj. Na slikama gore prvi plov s pomoćnim čamcem izgrađenim od amatera u doslovnom smislu riječi, a po nacrtima dobivenim od Saveza, demonstriraju Jure Stipišić i Bere Kosović. Jedrilica Šljuka je na isti način izgrađena u klubu, a prvu demonstraciju obavio je Josko Rubeša.
Godina 1962. bila je za Klub iznimno značajna jer se te godine postavlja dizalica, od Jedriličarskog savez dobivaju dvije jedrilice klase „Cadet“ što se do tada može smatrati najvećim uspjehom jer u jednoj klasi Klub ima 2, da da bi kasnije narastao na ukupno 6 Cadeta što je u športskom pogledu nemjerljivo s bilo kojim drugim uspjehom.
Godine 1963. Klub se preseljava u prizemlje gdje i danas djeluje. Te godine održava se prva škola jedrenja koja okuplja 16 polaznika s voditeljima škole Joskom Rubešom, Joskom Glavinom i Mirom Jurčevićem.
Ono što posebno treba podvući za šesdesete i sedamdesete godine je činjenica da Klub raspolaže sa 17 plovnih jedinica, sve drvenih, koje se održavaju i uređuju snagom, ljubavi i voljom brojnog članstva. Pored toga odlazi se na regate s Cadetima ili organizira svake godine međuklupska regata s Mornarom iz Ploča, naizmjenično u Makarskoj i Pločama.
Bilo je i drugih aktivnosti, pa se tako treba spomenuti izložba maketa brodova u Klubu uz osobni angažman Joze Botice ili izdavanja publikacije „Jedro“ biltena J.D. „Bura“ Makarska na inicijativu Joska Rubeše. Među glavne aktiviste sedamdesetih godina treba zabilježiti Joska Glavinu, Joska Rubešu, Peru Puharića Gasa, Srđana Pletikosića, Damira Martića, Matka Montanu, Branka Miloša, Mirka Paunovića, Željka Brajkovića, Milana Milina, Željka Bajića, Ivu Baškovića Gangu, Damira Grabnera, Jadrana Gojaka, Silvija Lasnibata, Vatra Zrnu, Ivu Leticu, Mišu Jovića, Tonča Frankovića, Mladena Ivaniševića i Boru Prodana koji su pored jedrenja imali i te kako posla oko održavanja brojnog plovnog parka.
Godine 1986. dolazi do detaljne prilagodbe Kluba novim svježim idejama prilagođenim novom vremenu u jedriličarstvu. Prodaje se samo po jedan brod u klasama „Finn“ 420 i 470, te prelazi na klasu Optimist da bi već u prvoj godini uz pomoć Zajednice športova i Hotela Podgora došli do 7 Optimista. Od prodanih jedrilica kupljena su tri Lasera i tako se Klub definitivno opredijelio na jednosjed koji s Optimistom pokriva doslovno sve uzraste i žene.
Već 1988. godine održava se prva škola jedrenja za 19 sudionika, a odmah potom ista škola u Podgori za 14 sudionika i svi stječu zvanje kadeta.
Pored toga za vrijeme školskih praznika održavan je jedriličarski kamp u Živogošću za naprednije kadete radi usavršavanja regatnog jedrenja. Taj period od 1987. godine karakterizira aktivno sudjelovanje brojnog članstva, škole jedrenja i za odrasle žene, konačno uređenje klupskog prostora, intenzivan društveni život koji se posebno očitovao klupskim izletima i manifestacijskim regatama u luci povodom Dana državnosti i Dana grada sa svim raspoloživim plovilima, ali i odlascima na velike regate.
Organizirane su i zvanične regate kao npr. Kup Makarske rivijere u subotnjoj pauzi Podgorske regate, Državno prvenstvo Hrvatske u klasi Optimist uz sudjelovanje 60 Optimista, KUP Jugoslavije za dasku D2 uz sudjelovanje 50 daskaša od čega 15 iz Čehoslovačke i konačno nakon prekida Mornarove Podgorske regate ustanovljena je Regata hrvatskih mornara 1994. godine uz pokroviteljstvo HRM i u čast Dana HRM 18.09.
Spomenuvši Kup Jugoslavije za dasku D2, treba naglasiti kako su entuzijasti daskaši par godina prije priključenja 1986. Buri kao sekcija, djelovali čisto rekreativno i nezvanično, ali su bili uporni i svakodnevno jedrili po luci u čemu su prednjačili Dalibor Katić, Denis Glibota, Tonči Skender, Marino Bašković, Velibor Erceg, Čedo Vujatović, Živković i dr. Prelaskom na Fan dasku daskaši su se odvojili i osnovali vlastiti klub Jedro.
Klub je na Skupštini 1993. godine donio Pravilnik o ustanovljenju Povelje za posebne zasluge za Klub i dodjeljene su za zasluge g. Anti Rafanelliju, admiralu Stipetiću, Anti Urliću, te Mariji Skender koja je Klubu poklonila brod nakon suprugove smrti, a povodom 50. godišnjice 2001. godine i dolaska prve jedrilice Zvijezda dodijeljene su Povelje Hrvatskoj zajednici tehničke kulture Zagreb, Hrvatskom jedriličarskom savezu i posmrtno gospodinu, Ivi Ceriniću, nekad tajniku Saveza koji je znatno pomagao J.K.Buri. Povelja je uručena njegovoj kćeri na svečanosti u hotelu Dalmacija.
Kroz dugovječnost Kluba u raznim fazama pristupi su bili različiti. U prvim godinama bio je jedini cilj na bilo koji način doći do brodova neovisno o vrsti i klasi da bi se zadovoljio interes brojnog članstva. Kako je vrijeme odmicalo sticala su se iskustva prvenstveno na regatnom jedrenju sudjelovanjem na regatama izvan Makarske. To je i razumljivo jer si se mogao samo tamo sresti s brodom iste klase i usporediti svoje znanje, vještinu i kvalitetu opreme. Još pedesetih godina počinje rasprava da se Klub orjentira između dvije raspoložive klase od dva broda s kojima se raspolaže, a to su Zvijezda i L5. Usprkos takovom razmišljanju pravljene su radikalne greške kao što je bio slučaj s kupnjom po jednog broda u klasi Finn 420 i 470. Poslijedica takvog stanja u kojemu Klub raspolaže s ova tri broda i krstašom Stag 29, ali i zapuštenom klasom Cadet (prikladnom za najniži uzrast) kojih je bilo 6, dolazi do revolta starijih članova i ljubitelja Kluba i jedrenja koji uz pomoć Zajednice športova grada organiziraju Izvanrednu skupštinu Kluba 1986. godine koja se je održala na Športskom centru uz sudjelovanje brojnog auditorija a da se nije pozivalo na Statut u vezi s članarinom.
Nakon te Skupštine nastupa period realizacije ideje začete u ranim godinama Kluba i tako se prelazi na Klasu Optimist i Laser (kao jednosjeda) o čemu je bilo riječi. Već nakon 1993. godine Skupština prihvaća prijedlog Izvršnog odbora da se proda i krstaš Stag 29 i kupe dva Elana 19 što biva realizirano 1996. i 1997. godine. Time je konačno realizirana davna zamisao da se u svakoj klasi ima najmanje po dva broda. U ovom slučaju s Elanima se ima višestruka korist jer se može u Klubu organizirati dvoboj jedrenja (Match Race) svih kategorija od juniora, seniora, žena do veterana i tako pripremati posade za već sada brojne privatne krstaše kojima nedostaju osposobljeni jedriličari na krstašima. Pored toga to su idealni brodovi za školu jedrenja za odrasle. Godine 1997. u dva Elana je održana škola jedrenja za 8 žena. To su brodovi prikladni i za dnevni čarter, a ideja je bila zajedno s J.K. Supetar koji su svake godine održavali regatu Elana 19 da se pokrene inicijativa kod Saveza za formiranje klase „One design elan“ 19 kojih samo po Hrvatskoj ima veliki broj.
Nažalost, nakon 1999. godine dolazi do narušavanja zacrtanih programa razvoja Kluba, posebno što se tiče klase brodova i prodajom dva Elana 19 bez Skupštinske odluke, ostaju na suhom mnoge generacije koje su završile školu jedrenja i bile osposobljene za regate krstaša.
Naime, dok je u vrijeme početka jedrenja u Makarskoj dovođenjem u Klub krstaša imena Podgora (Ex Eti) bilo do tada nešto nedostižno za sve uzraste osim za imućniji svijet, dolazak tog broda dopušta članstvu da se otkriju destinacije do tada nedostupne i vlasnicima ribarskih makarskih brodova čiji je domet u najboljem slučaju mogao biti pragovi prema Braču ili Hvaru, a da se i ne spominju Korčula, Lastovo, Vis i Kornati gdje sada krstare jedriličari Kluba.
Kako je rastao standard tako se je broj privatnih jedrilica koje jedre za Buru povećavao i tada se odlazi na brojne regate i krstarenja. Dovoljno je spomenuti da je 1998. godine na regati Mrduja sudjelovalo 13 jedrilica iz Makarske, najviše brodova iz mjesta izvan Splita. Ali sudjelovalo se i na međunarodnim regatama pa tako 1991. godine odlazak klupskog broda Stag 29 na regatu Pescara Split bio je prvi odlazak klupske posade preko mora u Italiju. Posadu su sačinjavali D. Urlić, Z.Jurasović, P.Bušelić, J.Miloš, A.Vodanović i Z.Pivac.
Godine 1998. Matko Montana s Elan Ekspresom i posadom sudjeluje na najvećoj jedriličarskoj regati u Europi Barcolana u Trstu, a 2000. godine Milivoj Čapeta s Elan 43 sudjeluje u regati Barcolana s posadom Ante Franković, Mirko Paunović, Željko Čapeta, Toni Montana, Ante Bilić, Paško Bolanča, te žene Marica Čapeta, te Tinka i Zorica Paunović. Bilo je prijavljeno za regatu 1850 brodova, ali na dan starta zbog olujne bure 50 – 60 čvorova cca 800 brodova ne isplovljava i odustaje od starta. Na ovakovoj regati i već samo sudjelovanje je i hrabrost i zadovoljstvo jer dominiraju vrhunski brodovi posebno pripremani za ovu veliku regatu s profesionalnim posadama. Odjedreno je hrabro, a osjećaj u toj masi brodova nezaboravan.
U svakom slučaju i ova dva nastupa privatnih brodova odlazeći na regatu na vlastiti rizik i prijavivši se za J. K. Buru Makarska treba shvatiti da su dio Kluba i da se ne smije, barem kada je krstaš u pitanju, praviti razlika između privatnih i klupskih krstaša što je nažalost taj klupski običaj od 1999. godine narušen do te mjere da su privatni krstaši plaćali startninu, a klupski krstaši su imali i dodatne naknade.