Meni je zaista užitak raditi sa ovom djecom. Na početku sam se bojala kako će me prihvatiti, ne samo mene, nego i sam trening i ono što radim s njima, ali ne mogu vam opisati koliko su oni veseli na treningu i koliko uživaju.
Nakon ljetne “pauze” porazgovarali smo sa trenerima u programu SPORTski INpuls. Kakva su bila njihova očekivanja, strahovi, zahtjevi, problemi ali i dobre pozitivne stvari s kojima su se susretali u radu sa djecom. Prva na redu je Lea Boras koja je izabrala košarku kao sport u kojem želi raditi sa djecom – kako to danas izgleda donosimo u nastavku :
Lea Boras u košarci ? Kako je došla ljubav i zašto baš program SPORTSki INpuls? -Totalno neplanirano i spontano. Naime, u potrazi za poslom u struci (po zanimanju sam kineziolog i trener odbojke) za Sportski Inpuls sam saznala preko svoje trenerice Danijele koja mi je rekla o projektu i kako traže voditelja projekta i koordinatora. Proučila sam projekt i zaista mi se svidjela sama ideja i pomislila sam kako bih jako voljela biti dio samog projekta. Prijavila sam se na oba natječaja, ali nažalost nisam dobila posao. Nakon samo par dana sam dobila poziv od voditeljice projekta Tanje Visković, koja me po preporuci trenera Agića nazvala i pitala da li sam zainteresirana za posao trenera košarke. Sama sam veliki obožavatelj košarke, iako se prvenstveno bavim odbojkom, gdje i danas igram u senirskoj ekipi OK Makarska, i radim kao trener kadetske ekipe i škole odbojke, i upoznata sam sa pravilima i elementima košarke, pa sam mislila kako bi se mogla okušati i u tom sportu. I tako je sve krenilo. Od prvog treninga sam se zaljubila u ovaj projekt i ovaj posao.
Kako napreduje “tvoja ekipa” ? – Moja ekipa napreduje jako dobro. Naime, radim sa dvije skupine djece u osnovnoj školi. Oni pohađaju različite smjene u školi, pa se tako i naši treninzi odvijaju. Djeca su od prvog dana jako dobro prihvatila mene i sam trening, i zaista je užitak raditi sa njima. Ne radimo samo košarku, radimo i dosta različitih dječjih igara, a i vježbi motorike koje su u svim sportovima pa tako i u košarci neophodne i jako bitne, ali djeca ipak najviše uživaju kada šutiraju na koš.
Kada su vam treninzi i gdje ? – Treninzi su nam uvijek u popodnevnim terminima, najčešće zadnji školski sat i odvijaju se u dvorani OŠ Stjepana Ivičevića. S obzirom da radim sa dvije skupine iz različitih smjena, jedan tjedan imam jednu grupu djece koja su tada popodne u školi, a drugi tjedan drugu grupu.
Planira te li možda nekakav susret ili možda da “tvoja ekipa” nastupi negdje ? – Zasada, u ovoj školskoj godini ne planiramo nastupiti na nekom susretu ili turniru. Moj plan je da napravimo mini turnir najprije jedna grupa protiv druge grupe, a onda bih voljela da u dogovoru sa učiteljicama nižih razreda i njihovi učenici sudjeluju, tako da se onda odigra još koja mješovita utakmica. Imali smo par prilika kad su učenici nižih razreda bili na našem treningu i odlično sudjelovali u radu, i za moju djecu je to bilo jako zanimljivo i bili su baš oduševljeni.
Jesi li imala nekakve strahove prilikom prijave na rad u ovaj program jer ipak je malo drugačiji način treniranja djece sa posebnim potrebama ? – Pa iskreno, nisam se previše bojala prilikom prijave, odnosno početka rada u projektu. Ja nemam puno iskustva u radu sa djecom sa poteškoćama i posebnim potrebama, ali ja njih ne gledam nimalo drugačije od djevojčica koje treniram u odbojkaškom klubu. Jedina razlika među njima je da djeca sa posebnim potrebama trebaju malo više vremena da savladaju određene elemente i tehnike igre i malo više individualnog pristupa u radu. Njihove učiteljice i asistentice sudjeluju u svakom treningu i zaista mi puno pomognu i olakšaju rad. One ipak imaju iskustva sa tom djecom i poznaju ih dovoljno dobro, i u svakom trenutku su spremne da mi pomognu u objašnjavanju i demonstraciji određenih elemenata koje radimo, i isto tako da održimo dobru disciplinu tijekom treninga. Meni je zaista užitak raditi sa ovom djecom. Na početku sam se bojala kako će me prihvatiti, ne samo mene, nego i sam trening i ono što radim s njima, ali ne mogu vam opisati koliko su oni veseli na treningu i koliko uživaju.
Što te najviše brine, a što uveseljava ? – Njihove učiteljice i asistentice kažu da oni tako željno i nestrpljivo isčekuju svaki trening košarke, i to je ono što me najviše veseli. Njihov utrčavanje u dvoranu, njihov osmijeh i veselje na zabijeni koš, njihov zagrljaj nakon svakog treninga, to je ono što me čini neopisivo sretnom. Mogu reći da njima ovaj trening puno znači i puno ih veseli, i to je i sama poanta ovog projekta, da se djeca sa posebnim potrebama uključe u sport i sportske aktivnosti, i da pokažu da nema granica i predrasuda. Sport je po meni jedna od najvažnijih stavki u životu svakog čovjeka, posebno kod djece, u njihovom odrastanju i razvijanju. Drago mi je što i ova djeca imaju priliku sudjelovati u raznim sportovima, da imaju priliku rasti i razvijati se kroz sport, razviti svoje motoričke sposobnosti, i biti dio kolektiva koji donosi osjećaj zajedništva i uspjeha.
Na kraju imaš li nekakvu poruku za roditelje ? – Uključite svoje dijete u ovaj projekt. Djeca će uživati, družiti se, steći neka nova znanja i vještine, razvijati svoje sposobnosti, i biti dio kolektiva kao i sva druga djeca.
